понедељак, 12. фебруар 2018.

Узех Машине хулахопке да јој помогнем при облачењу, али се на трен замислих: обрни-окрени, не знам "како иду". Шта је овде напред, а шта позади, упитах (донекле сасвим случајно, а однекуд с намером да Машу подсетим на познату рекламу и насмејем је) као она баба што у реклами, збуњена, шири ћеркине танге. Дај, оте ми Маша хулахопке, да видим етикету. Етикета је (срећа) као путоказ на непознатом путу. Кад видиш звезду северњачу, знаш где је која страна света; а кад уочиш етикету, можда и даље нећеш знати где ти је глава, али дупе нећеш да омашиш: етикета се непоколебљиво држи задње стране. Али невоља је кад етикете, као у овом случају, НЕМА. Онда морамо да применимо друга знања: гледај да препознаш отиске прстију, пета или колена (оне грилонке свуд имају једнако ткање, нису обликоване према стопалу, и први пут можеш да их окренеш како хоћеш, а други пут би ваљало да следиш облик који први пут стекну). Е кад би, Машо, све у животу имало етикету, где би нам био крај!
Седимо вечерас сестра, зет и ја, и зет ме (из чиста мира, сасвим немотивисано, тако се чинило) озбиљно упита: "Ко је јачи од вас две?" 
Не знам, кажем, ми се не тучемо (одавно). Мада, одока човек види: сломила бих је (само да сам иоле агресивна:)) ко маче мушкатлу. Тренутак потом ми сину: Хоћеш да преносиш ормаре, а (боље него да нас сагна у ринг)?! Е, онда сам ја. (И да нисам, подметнућу леђа место сестре: ви'ш да ми је ко гранчица, нема снаге ни ко пиле!) И тако пренесмо, ко од шале, два дела од ормара, те зет остаде у дневној соби да слаже и шрафи. Ја, као и увек, док је време, и док је прилике, ухватих кривину, па беж'... у спаваћу собу... право пред сестру. Сестра ми истог трена стрпа (нервозног) Матију у наручје и оде за својим послом. А ја мало седнем, мало устанем, мало стојим, па мало поскочим: играм како Матија свира (мали је виртуоз, но га тешко пратити)! Кроз неко време ето ти зета на вратима: где си ти побегла? Чувам Матију, кажем. Ма пусти Матију; јеси ли ти почела да радиш са мном?! 
Аман, ко да о клину висим, па се сваки за ме маша. Држ' тамо, држ' овамо! Договорите се где ћете да ме распоредите, немам ја сто руку. Две руке, (најмање) ДВА ПОСЛА... а плата НИЈЕДНА!

понедељак, 22. јануар 2018.

Laktarijum, obećana zemlja

A gde ona radi, upita moj bratić. U laktarijumu, rekoh, masira ženama grudi. (Nešto sam i ja naučila za sve one trudničke godine mojih sestara.) 
Uu, al' je to dobro zanimanje, ne uspe da sakrije oduševljenje. (Kladim se da su ga i dlanovi zasvrbeli). Jašta! A ne treba ti ni prijemni, da se bakćeš i nerviraš. Samim ulaskom u pubertet takoreći postaješ kvalifikovan. I ne sumnjam da bi mnogi tinejdžeri rado i predano volontirali.

Majstori, majstori svih zanata

31. jul 2011.

Gotovo nikad mi ne krenemo na vreme. A zet poneo neke kamene ploče (kamenorezačka posla) da preda poznaniku. 
I čovek čeka kod Bogoslovije, i zove mobilnim, i zovee... na pet minuta. Evo, isključujem se sa auto-puta, kaže zet (i ne trepne), a još nismo u Bubanj potoku... Evo me, ulazim u Bulevar, tu sam za pet minuta (pet minuta je vremenski interval za koji se obavlja sve ono što od nas neko očekuje, a mi nismo u mogućnosti da to izvršimo kad se očekuje), ako me ne uhvati gužva (krade još vremena)! Evo me, brate (da ga odobrovolji, jer puši se od besa), kod Vuka (a mi još na auto-putu; okrećem se, obrćem se: kad su izmestili brkatog prosvetitelja?)... na dvesta metara... stojim na semaforu... Zet mi ima dara za poslastičara -- fino nafiluje).. to bi pas s maslom možda pojeo, možda... al' majstor, drugi majstor?! Majstor puca od muke, jer on odlično razume taj (izvrdavački) jezik i majstorsko "gospodarenje" vremenom (i zna on kako je pet minuta rastegljivo... može da naraste i preko pola sata... kako je i bilo). Ne prođe pet minuta, a mobilni opet zvoni, šesnaesti put! (Vala je i meni dosadio; ako hoćeš -- čekaj, ako ti ne zapinju ploče -- idi! Kud si, bre, navro?! Da nisi nasred grada, mislila bih da ti je stala krava na nogu!) Što bi bila fora, reče sestra, da se ja javim i da kažem: nema pet minuta kako izađe iz dvorišta! Al' bi ga lupila srčana kap! 
Maajstorii, maajstori svih zanaataa... negde daleko, bog zna šta rade, a tvrde da su nam stigli pred vrata.
Нит' су ми род нит' помози бог (не раде ни на шалтеру државних усанова;)),али ме редовно пропитују за брачни статус.„Сестре ти се обе удале?“ Јесу.„А ти,јеси удата?“ Нисам. (Нико ме неће!:(Што ми стајете на муку?!;)) Тапшу ме саосећајно (погнула сам главу,од срамоте,ал' су ми претходно, изгледа, назрели очај у очима!;)),а вербално:),по рамену:„Па дооброо,шта има везее,удаћеш се...“(у себи:кад на врби роди грожђе;)!)

недеља, 21. јануар 2018.

Čuvaj se klinca koji kidiše

Jedna mama dala mi svog sina (ma mali rođak, nema ni godinu; da ne pomislite...) u naručje. 
Mali me prvo vukao za repiće, pa se posle tako praćakao da mi je naneo lakše telesne povrede! Onda je počeo da vrišti kao magarac (oštećenje bubnih opni već spada u ozbiljnije ugrožavanje mog zdravlja) i da me, bez ikakvog povoda, grebe i udara po licu (ukratko, mali je fizički, i iz čista mir, nasrnuo na mene). Jedva su me živu spasli. 
Niko mi nije verovao da je taj napad bio "ničim izazvan". Čak sam bila vrlo ljubazna prema njemu, kurtoazno mu uputila nekoliko rečenica. Nisu mi verovali, između ostalog, zbog starih porodičnih trikova (koji se prenose s kolena na koleno; mislim, „od oca je ostanulo sinu“, a od sina –- ćerki)! Moj deda, učio je kolarski zanat, tj. kako se prave točkovi za zaprežna vozila (ko ne zna šta je to, neka pogleda neki rečnik arhaizama). Uzgred su hteli da ga nauče i kako da bude dadilja (al' deda se opirao -- nije ga zanimalo to fakultativno znanje): ponekad je morao da u naručju drži dete svog majstora (nije mu to pričinjavalo zadovoljstvo). A dete se odmah da u dreku. I svi se čude: kod svih hoće, a kod njega neće! Pa naravno, ko bi se još osećao ugodno u rukama koje štipaju za guzu?! (Ili, moždaa... Al' to je već druga priča.) Da budem iskrena, setila sam se tog "izlaza u slučaju opasnosti". Ali ga NISAM UPOTREBILA, nisam stvarno! Samo sam zavapila za pomoć, pa su me jedva istrgli iz ruku tog raspomamljenog klinca! Još neko vreme je kidisao na mene, ali sam bila na bezbednom odstojanju. Što je agresivan –- čudo jedno! Bože, kakve li to kaše jedu ova deca?!

Nisu mi sve koze na broju

U mnogim oblastima postoje ključni ljudi, a u životu svakog od nas - ključne životinje: koze! Čovek može da nema pameti, vremena, da ostane bez para, ideja, snage... al' koza ne sme da fali! 
Koze su u nekom magičnom odnosu sa ljudima, bez njih ništa ne funkcioniše, sem kada su sve na okupu. Dok brste lišće i mekeću nam na uvce, sve je taman kako treba, možemo mirno da spavamo. Zafali li tek jedna, čovek se oneraspoloži i unervozi (razumljivo: kilo koze, verujem, vredi bar sto pedeset dinara, pa sad vi vidite), batali svaki posao i zabavu. Nije ni za šta, ni za kakvu aktivnost. Obesi usne nadole i ćuti ko zaliven. Što ne jedeš tu tortu? Ne mogu, nisu mi sve koze na broju! Hajde da igramo žmurke! Joj, mani me, nisu mi sve koze na broju! Što te nema na Fejsbuku? Ma pusti me, nisu mi sve koze na broju (a i ta što je odbegla ponela tastaturu sa sobom; inače bih je, priznajem, najpre tamo tražila -- tamo sam im i izgradila tor). Ja, iz predostrožnosti, svako veče postrojim i prebrojim svoje koze: jedna, dve, tri, četiri, pet... šesnaest, sedamnaest... ima ih vala ko kusih pasa, pa de ih sad drži na okupu!
(Dok ja sad kucam po tastaturi, one mi se, sve do jedne, oslonile prednjim nogama o leđa i vire mi preko ramena šta pišem, pa mekeću od smeha.) E, e, e, kud si ti pošla, kozo jedna, vraćaj se! (Malo-malo, a neka preskoči u komšijinu baštu ili preko ograde pa luta šumom ko gluva kučka i gricka lišće... te od lipe, te od hrasta...) 
Jaoo, ne zagovarajte me; gde su mi se dele koze, poješću se od silne nervoze?!