3. april 2012. ·
Ljudi moji, ove bubamare kao da iz zemlje izviru, kao da s neba (u)padaju (čak i kad je prozor zatvoren), ne znam otkud se stvore (ali ne uspevam da ih se ratosiljam još od pretprošle godine, otkad su, iz nekog razloga, izgubile orijentaciju i, mesto da slete u Čačak, "pokucale" na moja vrata; u stvari, uletele su bez kucanja i odmah se raspakovale, ne mareći što moja kuća nije hotel u kojem je trebalo da odsednu)... I ne znam šta je tim (nekad umilnim i dragim) bubama, načisto su pošašavile: nekad su se vrzmale po travi, baškarile na suncu (milina od njih čoveka obuzimala, a sad ne mogu očima da ih vidim)... a sad se zabile u kuću... moju, i nema šanse da ih izmamiš napolje.
Na stranu sve drugo, al' one ugrožavaju život, ne samo svoj (pod stopalima se pretvaraju u dekorativne mrlje na laminatu; nije to genocid, ne: "da iz neba plaha kiša padne, niđe ne bi na zemljicu pala", a kamoli ljudska noga stala ). Otkako sam nedavno jednu od tih bubetina umalo popila nakrenuvši šolju (koju držim na stolu) s vodom (srećom, brzo reagovah, osetivši nešto tvrdo na usni i hitro, s gađenjem, ispljunuvši tu nesrećnu utopljenicu), više ne pijem u mraku (mora čovek četvore oči da otvori). Pre nekoliko dana našla sam jednu u "Ani Karenjinoj" /kanda se i ona spremala da skoči pod voz, možda joj je dojadio monotoni život u mojoj sobi; uostalom, ne osećam se odgovornom: ni u jednom prospektu joj se ovde ne obećava luda zabava, štaviše ja nisam ni tražila cimerku, pogotovo leteću, vetropirku (takve nisu pouzdane)... ona mi nije tražila boravišnu dozvolu, nije mi platila... dok je se nisam dočepala/. A večeras nađoh jednu u zelenoj fascikli, između Turgenjeva i Tomasa Mana, upokojila se (bog da joj dušu prosti, možda od teških tema i reči, laka joj bila zelena fascikla... dok jue nisam fiknula na pod (ionako ga sutra treba počistiti)).
Kažem vam, od ovih bubamara ne može da se živi, toliko ih se namnožilo (uši će mi pojesti) da se osećam kao u insektarijumu, a ne u sopstvenoj sobi. Idem da se ogledam: možda sam samo žućkasta buba s tufnama, koja je umislila da je ovde bitnija od ostalih, pa prezire sebi jednake insekte, s kojima neće da deli pijaću vodu, literaturu i stambeni prostor (a kamoli računar i profil na Fejsbuku).
Ljudi moji, ove bubamare kao da iz zemlje izviru, kao da s neba (u)padaju (čak i kad je prozor zatvoren), ne znam otkud se stvore (ali ne uspevam da ih se ratosiljam još od pretprošle godine, otkad su, iz nekog razloga, izgubile orijentaciju i, mesto da slete u Čačak, "pokucale" na moja vrata; u stvari, uletele su bez kucanja i odmah se raspakovale, ne mareći što moja kuća nije hotel u kojem je trebalo da odsednu)... I ne znam šta je tim (nekad umilnim i dragim) bubama, načisto su pošašavile: nekad su se vrzmale po travi, baškarile na suncu (milina od njih čoveka obuzimala, a sad ne mogu očima da ih vidim)... a sad se zabile u kuću... moju, i nema šanse da ih izmamiš napolje.
Na stranu sve drugo, al' one ugrožavaju život, ne samo svoj (pod stopalima se pretvaraju u dekorativne mrlje na laminatu; nije to genocid, ne: "da iz neba plaha kiša padne, niđe ne bi na zemljicu pala", a kamoli ljudska noga stala ). Otkako sam nedavno jednu od tih bubetina umalo popila nakrenuvši šolju (koju držim na stolu) s vodom (srećom, brzo reagovah, osetivši nešto tvrdo na usni i hitro, s gađenjem, ispljunuvši tu nesrećnu utopljenicu), više ne pijem u mraku (mora čovek četvore oči da otvori). Pre nekoliko dana našla sam jednu u "Ani Karenjinoj" /kanda se i ona spremala da skoči pod voz, možda joj je dojadio monotoni život u mojoj sobi; uostalom, ne osećam se odgovornom: ni u jednom prospektu joj se ovde ne obećava luda zabava, štaviše ja nisam ni tražila cimerku, pogotovo leteću, vetropirku (takve nisu pouzdane)... ona mi nije tražila boravišnu dozvolu, nije mi platila... dok je se nisam dočepala/. A večeras nađoh jednu u zelenoj fascikli, između Turgenjeva i Tomasa Mana, upokojila se (bog da joj dušu prosti, možda od teških tema i reči, laka joj bila zelena fascikla... dok jue nisam fiknula na pod (ionako ga sutra treba počistiti)).
Kažem vam, od ovih bubamara ne može da se živi, toliko ih se namnožilo (uši će mi pojesti) da se osećam kao u insektarijumu, a ne u sopstvenoj sobi. Idem da se ogledam: možda sam samo žućkasta buba s tufnama, koja je umislila da je ovde bitnija od ostalih, pa prezire sebi jednake insekte, s kojima neće da deli pijaću vodu, literaturu i stambeni prostor (a kamoli računar i profil na Fejsbuku).
Нема коментара:
Постави коментар