среда, 20. јун 2018.

6. октобар 2012. ·
Ко чека - тај дочека! Ко би рекао да Маша, тако мала, тако добро (а нарочито "зло") памти. Каже ми данас: ја сам гледала... мама је била млаада... и-и бацила је цвеће... а ти си скоЦила... и ухватила... и НИСИ се удала! :) Како јој се овај аргуметнт појавио у правом тренутку: јер сам ја њој недавно на свадби, кад је она била одлучила да се порве са шипарицама око бидермајера, рекла да ће се најспретнија (иако ни спретност није битна, колико добар договор с невестом) УДАТИ (због тога је Маша, истина тешка срца, одустала).
На наредним свадбама, удаваче, не рачунајте на бидермајер (ако вам се то чинило као гаранција да ћете променити брачни статус, окачите наду мачки о реп) - Маша ће стајати у првом реду. Можда не може ни брзо ни високо да скочи, ал' што се дере кад не добије што жели - свака би се, зарад властитих ушију, одрекла брачне среће, а камоли препустила цвеће!

понедељак, 12. фебруар 2018.

Антидепресив

Једна моја сестра (а имам их, броја им се не зна) чита ових дана збирку, наводно антидепресивних, прича (она тврди да неке не да не правдају лековити атрибут, но чак имају супротно дејство). Видећи је тако удубљену, муж завири у корице, упитавши: Шта читаш то? "Антидепресив", одговори она. 
Па лакше ти је, жено, да попијеш таблету (закључи мој зет, Босанац - зар треба више да га хвалим?)!

Трауматично и присилно искорачивање (без хулахопки;)) из детињства

Знате кад су ме ПРИНУДИЛИ да одрастем (мада, само сам се претварала, да ме оставе на миру - још сам мала)?! Кад су ми из дечијег диспанзера преместили картон у диспанзер за одрасле! Е, тад сам се разболела! То је за мене била ТРАУМА! А тек кад су ми хулахопке шеснаестица окрачале, а веће се нису производиле! А у то време (хм... ма ономад) кад изађеш из шеснаестице, могао си само да носиш најлон-чарапе (као мама), или да идеш го (ал' било 'ладно, бре, а и ја несигурна)! И то су још биле оне беле ребрасте, није тад било свих могућих боја, као сад, кад можеш да будеш шта ти воља (кад и за мене праве хулахопке, и зелене чак, и са чича-глишом, и кад те, то што си мама (добро, ја нисам, али...) не спречава да се облачиш као дете)! Иначе, у тим истим хулахопкама играла сам ластиш у школи до краја осмог разреда (морала сам високо да дижем ноге, хулахопке су ми и због тога биле нужне), а код куће, богами, и у првој години средње! (Па шта, била сам добра у ластишу, нисам хтела тога да се одрекнем! Сем тога, читавог живота готово ја сам наивно и чедно девојче! А замислите сад осмакињу (онако испршене, нафракане, и још им вири... трепавица из очију) која игра ластиш?!:) Да пукнеш од смеха!) Е журим, на мене је ред: е-ма, е-се-са...
Узех Машине хулахопке да јој помогнем при облачењу, али се на трен замислих: обрни-окрени, не знам "како иду". Шта је овде напред, а шта позади, упитах (донекле сасвим случајно, а однекуд с намером да Машу подсетим на познату рекламу и насмејем је) као она баба што у реклами, збуњена, шири ћеркине танге. Дај, оте ми Маша хулахопке, да видим етикету. Етикета је (срећа) као путоказ на непознатом путу. Кад видиш звезду северњачу, знаш где је која страна света; а кад уочиш етикету, можда и даље нећеш знати где ти је глава, али дупе нећеш да омашиш: етикета се непоколебљиво држи задње стране. Али невоља је кад етикете, као у овом случају, НЕМА. Онда морамо да применимо друга знања: гледај да препознаш отиске прстију, пета или колена (оне грилонке свуд имају једнако ткање, нису обликоване према стопалу, и први пут можеш да их окренеш како хоћеш, а други пут би ваљало да следиш облик који први пут стекну). Е кад би, Машо, све у животу имало етикету, где би нам био крај!
Седимо вечерас сестра, зет и ја, и зет ме (из чиста мира, сасвим немотивисано, тако се чинило) озбиљно упита: "Ко је јачи од вас две?" 
Не знам, кажем, ми се не тучемо (одавно). Мада, одока човек види: сломила бих је (само да сам иоле агресивна:)) ко маче мушкатлу. Тренутак потом ми сину: Хоћеш да преносиш ормаре, а (боље него да нас сагна у ринг)?! Е, онда сам ја. (И да нисам, подметнућу леђа место сестре: ви'ш да ми је ко гранчица, нема снаге ни ко пиле!) И тако пренесмо, ко од шале, два дела од ормара, те зет остаде у дневној соби да слаже и шрафи. Ја, као и увек, док је време, и док је прилике, ухватих кривину, па беж'... у спаваћу собу... право пред сестру. Сестра ми истог трена стрпа (нервозног) Матију у наручје и оде за својим послом. А ја мало седнем, мало устанем, мало стојим, па мало поскочим: играм како Матија свира (мали је виртуоз, но га тешко пратити)! Кроз неко време ето ти зета на вратима: где си ти побегла? Чувам Матију, кажем. Ма пусти Матију; јеси ли ти почела да радиш са мном?! 
Аман, ко да о клину висим, па се сваки за ме маша. Држ' тамо, држ' овамо! Договорите се где ћете да ме распоредите, немам ја сто руку. Две руке, (најмање) ДВА ПОСЛА... а плата НИЈЕДНА!

понедељак, 22. јануар 2018.

Laktarijum, obećana zemlja

A gde ona radi, upita moj bratić. U laktarijumu, rekoh, masira ženama grudi. (Nešto sam i ja naučila za sve one trudničke godine mojih sestara.) 
Uu, al' je to dobro zanimanje, ne uspe da sakrije oduševljenje. (Kladim se da su ga i dlanovi zasvrbeli). Jašta! A ne treba ti ni prijemni, da se bakćeš i nerviraš. Samim ulaskom u pubertet takoreći postaješ kvalifikovan. I ne sumnjam da bi mnogi tinejdžeri rado i predano volontirali.

Majstori, majstori svih zanata

31. jul 2011.

Gotovo nikad mi ne krenemo na vreme. A zet poneo neke kamene ploče (kamenorezačka posla) da preda poznaniku. 
I čovek čeka kod Bogoslovije, i zove mobilnim, i zovee... na pet minuta. Evo, isključujem se sa auto-puta, kaže zet (i ne trepne), a još nismo u Bubanj potoku... Evo me, ulazim u Bulevar, tu sam za pet minuta (pet minuta je vremenski interval za koji se obavlja sve ono što od nas neko očekuje, a mi nismo u mogućnosti da to izvršimo kad se očekuje), ako me ne uhvati gužva (krade još vremena)! Evo me, brate (da ga odobrovolji, jer puši se od besa), kod Vuka (a mi još na auto-putu; okrećem se, obrćem se: kad su izmestili brkatog prosvetitelja?)... na dvesta metara... stojim na semaforu... Zet mi ima dara za poslastičara -- fino nafiluje).. to bi pas s maslom možda pojeo, možda... al' majstor, drugi majstor?! Majstor puca od muke, jer on odlično razume taj (izvrdavački) jezik i majstorsko "gospodarenje" vremenom (i zna on kako je pet minuta rastegljivo... može da naraste i preko pola sata... kako je i bilo). Ne prođe pet minuta, a mobilni opet zvoni, šesnaesti put! (Vala je i meni dosadio; ako hoćeš -- čekaj, ako ti ne zapinju ploče -- idi! Kud si, bre, navro?! Da nisi nasred grada, mislila bih da ti je stala krava na nogu!) Što bi bila fora, reče sestra, da se ja javim i da kažem: nema pet minuta kako izađe iz dvorišta! Al' bi ga lupila srčana kap! 
Maajstorii, maajstori svih zanaataa... negde daleko, bog zna šta rade, a tvrde da su nam stigli pred vrata.
Нит' су ми род нит' помози бог (не раде ни на шалтеру државних усанова;)),али ме редовно пропитују за брачни статус.„Сестре ти се обе удале?“ Јесу.„А ти,јеси удата?“ Нисам. (Нико ме неће!:(Што ми стајете на муку?!;)) Тапшу ме саосећајно (погнула сам главу,од срамоте,ал' су ми претходно, изгледа, назрели очај у очима!;)),а вербално:),по рамену:„Па дооброо,шта има везее,удаћеш се...“(у себи:кад на врби роди грожђе;)!)

недеља, 21. јануар 2018.

Čuvaj se klinca koji kidiše

Jedna mama dala mi svog sina (ma mali rođak, nema ni godinu; da ne pomislite...) u naručje. 
Mali me prvo vukao za repiće, pa se posle tako praćakao da mi je naneo lakše telesne povrede! Onda je počeo da vrišti kao magarac (oštećenje bubnih opni već spada u ozbiljnije ugrožavanje mog zdravlja) i da me, bez ikakvog povoda, grebe i udara po licu (ukratko, mali je fizički, i iz čista mir, nasrnuo na mene). Jedva su me živu spasli. 
Niko mi nije verovao da je taj napad bio "ničim izazvan". Čak sam bila vrlo ljubazna prema njemu, kurtoazno mu uputila nekoliko rečenica. Nisu mi verovali, između ostalog, zbog starih porodičnih trikova (koji se prenose s kolena na koleno; mislim, „od oca je ostanulo sinu“, a od sina –- ćerki)! Moj deda, učio je kolarski zanat, tj. kako se prave točkovi za zaprežna vozila (ko ne zna šta je to, neka pogleda neki rečnik arhaizama). Uzgred su hteli da ga nauče i kako da bude dadilja (al' deda se opirao -- nije ga zanimalo to fakultativno znanje): ponekad je morao da u naručju drži dete svog majstora (nije mu to pričinjavalo zadovoljstvo). A dete se odmah da u dreku. I svi se čude: kod svih hoće, a kod njega neće! Pa naravno, ko bi se još osećao ugodno u rukama koje štipaju za guzu?! (Ili, moždaa... Al' to je već druga priča.) Da budem iskrena, setila sam se tog "izlaza u slučaju opasnosti". Ali ga NISAM UPOTREBILA, nisam stvarno! Samo sam zavapila za pomoć, pa su me jedva istrgli iz ruku tog raspomamljenog klinca! Još neko vreme je kidisao na mene, ali sam bila na bezbednom odstojanju. Što je agresivan –- čudo jedno! Bože, kakve li to kaše jedu ova deca?!

Nisu mi sve koze na broju

U mnogim oblastima postoje ključni ljudi, a u životu svakog od nas - ključne životinje: koze! Čovek može da nema pameti, vremena, da ostane bez para, ideja, snage... al' koza ne sme da fali! 
Koze su u nekom magičnom odnosu sa ljudima, bez njih ništa ne funkcioniše, sem kada su sve na okupu. Dok brste lišće i mekeću nam na uvce, sve je taman kako treba, možemo mirno da spavamo. Zafali li tek jedna, čovek se oneraspoloži i unervozi (razumljivo: kilo koze, verujem, vredi bar sto pedeset dinara, pa sad vi vidite), batali svaki posao i zabavu. Nije ni za šta, ni za kakvu aktivnost. Obesi usne nadole i ćuti ko zaliven. Što ne jedeš tu tortu? Ne mogu, nisu mi sve koze na broju! Hajde da igramo žmurke! Joj, mani me, nisu mi sve koze na broju! Što te nema na Fejsbuku? Ma pusti me, nisu mi sve koze na broju (a i ta što je odbegla ponela tastaturu sa sobom; inače bih je, priznajem, najpre tamo tražila -- tamo sam im i izgradila tor). Ja, iz predostrožnosti, svako veče postrojim i prebrojim svoje koze: jedna, dve, tri, četiri, pet... šesnaest, sedamnaest... ima ih vala ko kusih pasa, pa de ih sad drži na okupu!
(Dok ja sad kucam po tastaturi, one mi se, sve do jedne, oslonile prednjim nogama o leđa i vire mi preko ramena šta pišem, pa mekeću od smeha.) E, e, e, kud si ti pošla, kozo jedna, vraćaj se! (Malo-malo, a neka preskoči u komšijinu baštu ili preko ograde pa luta šumom ko gluva kučka i gricka lišće... te od lipe, te od hrasta...) 
Jaoo, ne zagovarajte me; gde su mi se dele koze, poješću se od silne nervoze?!

Uđite u zamak

Pre dosta godina drugarica me je navela da učestvujem u jednom od onih zanimljivih testova, kad zamišljate neke jednostavne pojmove, i ne slutite šta to, u stvari, govori o vama samima. 
Put koji sam zamislila nije mogao biti drugačiji, nego seoski prašnjavi puteljak, jer ja sam romantična duša, i godi mi život u skladu s prirodom. Psić kojeg sam zamislila morao je biti mali, šaren, čupav, bezazlen, vedar, veseo i dobroćudan, i sve vreme je trčkarao pred mojim nogama, ili se umiljavao, skačući uz mene. On je predstavljao mog muškarca. (Tu moram da dodam da ne postoji moj TIP muškarca, postoji samo JEDAN JEDINI! Otuda je test u tom omanuo!) Konačno je trebalo da zamislim zamak, pred kojim sam nemo stajala, na priličnom odstojanju. Kad me drugarica upitala zbog čega ne uđem, rekla sam da me je strah. A na pitanje čega se plašim, čega ima u zamku, odgovor je bio da je PRAZAN, nema ničega! Treba li se plašiti nečeg čega nema?!
Tek nedavno, smogla sam hrabrosti, ušla sam u zamak! (Dotle sam samo čežnjivo, pomalo i zavidljivo, gledala čudesne tuđe zamkove, iz kojih povazdan dopire radost, spokoj i toplina!) Najpre sam lagano odškrinula vrata (iako me jeza podilazila od njihovog škripanja), i provirila bojažljivo, a onda sam i zakoračila unutra. Bio je zapušten; toliko sam dugo odbijala da u njega uđem, kao da me se moj lični zamak nimalo ne tiče! I kao da će mi na samom ulazu gurnuti glavu u giljotinu! Svud bejaše gusta tama, paučina prekrila zidove, ponegde otpao malter, jedan miš ciknu iznenađeno i šmugnu u ugao... Tužno, o ovom zamku niko nije brinuo! U ovom zamku niko nije snevao, nije pevao, u ovom zamku niko nije živeo! U prvi mah sam se jako ražalostila, setivši se koliko sam dugo stajala pred kapijom, na kiši i vetru, koliko sam vremena trpela studen i jad, a mogla sam... To me podseti da založim vatru u kaminu (pazi, umem!). Neko vreme sam sedela, onemoćala, slepljene mokre odeće i zamršene kose, i bezvoljnog pogleda zurila u vatru... A kad vatra već poče da pucketa, gotovo istog trena osetih da sam, konačno, kod kuće, i da JA PREUZIMAM KOMANDU! 
I sad nestrpljivo razgledam sve odaje, i mislim kako bih mogla da ih uredim, da mi u njima bude što ugodnije (a i da još kogod poželi da mu tu bude boravište; to svakako neće biti TIP)! Pored kamina sam stavila stolicu za ljuljanje; tu ja volim da sedim, gledam kroz prozor kako veje sneg, i štrikam prekrivač (ko kaže da ja ne znam da pletem?!). Na prozoru je sad saksija sa mojim omiljenim cvetom, i knjige koje volim da čitam. A tu mi je i mašina za šivenje (taj što kaže da ne znam ni da šijem, stvarno je drzak, a i ne zna za litentiu poeticu). Katkada ćete me videti kako na biciklu, opasana zelenom kuhinjskom keceljom (često i sa varjačom u ruci; napravim krug dok mi se skuva čorba od pečuraka), jezdim seoskim puteljcima između cvetnih livada, smejem se naglas, ili, pak, vrištim od ushićenja... Zamislite, ponekad i plešem (pa naučila sam, nije istina da imam dve leve noge; uostalom, imam ja i druge atribute, ali to se ne tiče vas)... ugodno je gledati (vi možete samo ako se prikradete prozoru, ali, setite se da imam PSA)... Aaaahhahhaahhaa... ups, oprostite, zagolicao me... (On, ko drugi?)...
Što je najbitnije, na jednom zidu, imam ogromno ogledalo. I, zamislite, stanem pred njega, i gledam... I čudim se, sva ogledala pred kojima sam dosad stajala otkrivala su mi samo mane! A ovo, neverovatno, kaže da imam i vrline, zamislite! U tom ogledalu i svet koji me okružuje došao sasvim drugačiji, a verovala sam (duugoo, predugo) da je sve crno (dok nisam shvatila da žmurim)! Istina, vidim, mnogo je trnja, ali, gle, izviri odnekud prekrasan cvet (čini mi se da je bela margareta), koji baš zato što je okružen trnjem, postaje neverovatno vredan i bitan.
Još uvek me pomalo strah, priznajem. Zamak je veliki, a ja sama moram da brinem o njemu, i, što je još teže, sama za njega snosim odgovornost. Nikog drugog za moj zamak nije briga! Zato više nikad neću dopustiti da propada! To je MOJ zamak! Nemam drugi! Možda nije savršen, ali ko će me sprečiti da nastojim da takav postane?!
Vitlaju ovuda još i neki duhovi; nema zamka bez duhova, njih je nemoguće odagnati... Stoga sam ih prihvatila; gledam da nam se putevi ne ukrste, ali se dešava da naletim na njih. Prepadnem se, ili se samo stresem, nekad se rastužim (duhova ima raznih)... Ali odmah potom otvorim širom dveri i pustim sunce unutra, a duhovi, vrišteći i zaklanjajući oči, razbeže se kud koji!
E, tako, ništa me više neće sprečiti da budem srećna! (Verujte, imam detaljan plan! A imam i jednu zelenu drvenu kolevku na tavanu, samo pssst...)
Vi ne znate kako to da postignete? Niko vas nije naučio? Sve što mogu da vam kažem, a neće vam se dopasti, jeste da nije lako postati, a naročito ostati, srećan. Što je još gore, ne postoji, naročito ne univerzalno, uputstvo za dosezanje sreće niti se iko na tom putu može okoristiti tuđim iskustvom. 
Plašite se nepoznatog? Svi se plaše! Strahujete da nemate dovoljno snage, volje, sposobnosti...? Ma, dajte, nije sreća tako zahtevna, niti suđena samo odabranima! Želite i vi da budete srećni?! Ne gubite vreme, savladajte strah, UĐITE U ZAMAK, sad!

Zeleni džemper i seoska idila

Videh danas čika Mišu, vozi traktor, a obukao onaj zeleni džemper. U stvari, džemper je dvobojan, ali ja ne znam koja je druga (šućmurasta) boja, jer zelena dominira. 
Volim taj njegov džemper! (Čini mi se da ga čitavog života ima, odnosno da celog života nosi jedan te isti.) Podseća me na bezbrižno detinjstvo, na huktanje smederevca u hladnim danima, na seosku idilu...
Znate kako nastaju ti džemper?! Pohabaju se, recimo, neka dva prsluka, ili neka dva druga džempera, ili jedan džemper i jedan prsluk, a domaćica ih raspara te namota na dva klubeta.  I onda sedne na neko udobno mesto (recimo kraj šporeta, jer je jesen), uzme igle i štrika novi džemper.
A domaćin tad, možda, kruni kukuruz u ćošku, kukuruz jednolično pada u korpu, vatra jednolično pucketa, a napolju možda jednolično pada i kiša, pa i pletilji onda pokatkad padnu očni kapci, a bogami  i igle. Ona plete, a po podu se, sa dve strane, kotrljaju i poskakuju dva klupčeta (dva klubeta -- jedna petlja), za kojima se zatrkuju mačići (dok i njih ne uspava jednolično zveckanje igala). 
Na kraju, obično, preostane malo vune, od koje nastanu čarape. Tople čarape za nečije hladne opanke. Dok vune ima, nije zima.

BABADEVOJKE“ I „TETKE“ S ORDENJEM

U svim formularima koje popunjavam moram da naznačim bračni status. Trebalo bi da napišem: šta vas se tiče! Od kakve je to važnosti, i kome?! Ove podatke, uz Zavod za statistiku, svakako obrađuju, daleko temeljnije, i sa osobitim zadovoljstvom, lokalne tračare (zaposlene u svim državnim ustanovama). Te iste službenice (što činjenicu da su nečije supruge nose kao orden za posebne zasluge) gledaju me (često preko naočara) podrugljivo, i jedu se od muke što ne postoji odrednica USEDELICA, pa da to zaokružim. Druge pak, mekša srca, ne mogu da prikriju sažaljenje: eh, sve joj se vršnjakinje odavno udale, gotovo će i babe postati (istina je da su mnoge to već postale, iako nemaju unuke), a ona...
Jedva skupih hrabrost da vam priznam: jeste, da, ja sam usedelica (valjda zato po ceo dan sedim), po svim merilima jedne provincijalne sredine (kojoj kraja nema). „Babadevojka“, radije kažu neki (uglavnom žene kojima od ove dve (u složenici) pristaje još samo prva odrednica, bez obzira na vreme kad su ugledale ovaj svet). U ovoj zemlji kad devojka napuni dvadeset pet godina (koje sam ja odavno prevalila), a prosci joj još ne zakucaju na vrata (što je najgore, i ne zvone, ne duvaju u rog, niti se oglašavaju na bilo koji način - otkad sam još načuljila uši), to postaje problem čitave zajednice (čak i ako njoj nije)! 
Taman kad htedoh da padnem u očaj, pritrča mi nekoliko „tetaka“ da me pridrže i ohrabre. Tetke, naročito (sa)osećajna bića, koja ništa ne prepuštaju slučaju, istog trena sazivaju skupštinu i jednoglasno donose odluku da sudbinu jadne devojke, i protiv njene volje, i bez njenog znanja, uzmu u svoje ruke. Ne smem na ulicu da izađem, što od sramote (nemam muža, ej!), što zbog toga što me tetke (koje se ne bave nikakvim drugim poslom do tuđim) saleću na svakom ćošku (tri puta na dan proveravaju mi bračni status, i isto toliko podnose pod nos katalog „najpoželjnijih“ neženja). Tetke su, inače, izrazito ambivalentna bića: nikad ti nije sasvim jasno da li zbog tvog „slučaja“ istinski žale, ili se istim naslađuju. Tako lepa devojka, i pametna, samo čovek da poželi... kakva šteta... (A među sobom: sigurno ima neku falinku, ima kurije oko, ili herpes simpleks...ma i kosa joj je nekako retka i slaba... baš mi je žao.)
Od svih „tetaka“ najgore su one što su školu pohađale kad i vi. Vode decu u vrtić, deca vrište, istrčavaju pred auto, ali šta ima preče od toga da se raspita koliko je vama loše (to nema cenu). Uvek ljubazno zastanu, ma koliko da žure, uvek izdvoje vreme da se raspitaju za tvoje „zdravlje“... Jao, još se nisi udala?! (Noćima ne mogu oka da sklope od te brige, čisto se razboleše: boli ih... uvo!) Pa hajde, požuri (k'o da je udaja atletska disciplina, i treba da stigneš pre drugih, ili bar dok se ne završi kros), pa šta čekaš, leti vreme, kad ćeš decu da rađaš (očito, samo se na moju matericu čeka da nadjača nizak natalitet u ovoj zemlji)... Vidi kako ja, deca mi već velika! (Htede ponosno da ih pogleda, ali oni se popeli na drvo, a ona ima okoštavanje vratnih pršljenova! Jedno kao dulek tresnu o zemlju, a ona odvrati pogled, da mi izloži još koji argument.) Kako se ona udala odmah posle srednje škole, pa šta joj fali (masnice ispod oka – izraz supružanske naklonosti i nežnog dlana – svakako ne)!
Ne želiš da se udaš?! (Tebi ću da kažem!) Božee, ne mogu da veruju (pa i ne veruju)! To one tumače sasvim drugačije: jadnica, u depresiji je, mora da je imala neku nesrećnu ljubav, pa se duboko razočarala (i od tad redovno čitaju crnu hroniku, da slučajno ne propuste tvoj skok s mosta)! Ili, vrte glavom u neverici, ne uspevajući da prikriju zajedljiv osmeh, i lepo im čitaš misli: vidi lisice, kiselo joj grožđe!
Isprva tetke preduzimaju lakše mere, tek upućuju i daju podršku iz pozadine (ili pak bočno): izbiju ti rebra laktom, sve gurkajući te na svadbama da uhvatiš bidermajer (iako ti znaš da ona koja hoće da se uda mora da uhvati momka): hajde, samo si ti još ostala! (Znam tuce devojaka – strastvene i vešte lovce na bidermajere, koje na svadbama ne prezaju ni od krvavog okršaja, na ormaru drže sijaset pomenutih trofeja, pažljivo uvijenih u celofan, pa ih svako veče pred spavanje zadovoljno prebroje, pre nego što stave proteze u čašu.) Kolutaju ti očima i mrdaju glavom (sve im se tresu lokne od mini-vala, i podrhtavaju brkovi, na kojima bi im i Kraljević Marko pozavideo) ka svim neoženjenim muškarcima (koje niko ne naziva usedeocima, ili dedamomcima), bez obzira na njihovu starost i bilo kakve karakteristike... 
Postoji samo jedan cilj: dokopati se muža, kako god, kakvog god! Pa šta, imaš preko trideset, nisi uspela nikog da smotaš, i još hoćeš da biraš?! Ha, da si mogla, do sad bi se udala, i-ha-haj! 
Tetke znaju najbolje! Posebno se uzdaju u verbalnu magiju (da ne pominjemo crnu)! Za Novu godinu (i po gregorijanskom i po julijanskom kalendaru, i za kinesku, indijsku, bušmansku...), rođendan (ne samo tvoj, već i svih tvojih bližnjih, i kućnih ljubimaca) i krsnu slavu (ne samo tvoju, već i tvojih srodnika) obavezno ti požele da se udaš, na šta ti lice sine od sreće. Ah, jedva čekam, jer čitavog života ja samo za tim žudim... a eto... niko me neće! Ali, džaba tetkina upornost, džaba što svaki put pomislim: “iz tvojih usta u božje uši“... Ili je Bog sasvim ogluveo (a možda se od zanovetanja smrtnika brani metodom: na jedno uđe, na drugo izađe), ili je tetkina mantra potpuno izgubila dejstvo (a može biti i da je tetka, iz nekog razloga, izgubila ugled, i uticaj, među nebeskim življem)!
Vi sa svojim životom možete činiti šta vam je volja, možete od njega (udaje) i da dignete ruke, ali: ne očekujte da i tetke učine isto (prevrnuće i nebo i zemlju, da isteraju mladoženju, a i vas, pred oltar)!

Vaga za tačno merenje

Ima raznih vaga na kojima u svako doba možete proveriti koliko kilograma viška imate. One kućne, o koje se redovno saplićete, vešto izbegavajući (iako vam na svakom ćošku podleću pod noge) da na njih stanete (jer one taakoo lažuu, gotovo kao ogledala, Minhauzen pred njima „podvije rep“). Imate onu stočnu, kod komšije, koji se bavi stočarstvom, a na koju stajete, kad sve češće počnu da vam se obraćaju sa: svinjo, krmačo, kravo, odnosno da vas svrstavaju u stoku, i to onu velikog kalibra. A imate i one ulične, koje govore, tračare od kojih čitava Knez Mihailova može da sazna (ali ne može da veerujee) koliko ste „napredni“.
Vaga koja govori! Čudna mi čuda, ko da je to nešto! Postoje vage koje ne samo da govore, već i hodaju (ako dramska situacija, ili operacija merenja, to zahteva), i još vas gledaju (razrogačenih očiju). Kad govore, ne čine to onako ravno, nezainteresovano, već emotivno, sa specijalnom intonacijom, koja često bude praćena mimikom i gestikulacijom: znate ono kad podignu oči i obe šake, a krajeve usana zakovrnu nadole, istovremeno ih nekako stisnuvši, uz obavezan komentar: „Auu, ne bilo ti urookaa... baš si se popravila!“ (Znate li vi još neku vagu koja poznaje, štaviše koristi, stilske figure?!) Prednost je i što na njih ne treba da stanete nogom, mada vam to uopšte ne bi teško palo (naprotiv, nema toga što biste radije učinili). Sigurno su mnogi od vas (nisam valjda ja jedina takve sreće) bar jednom u životu bili „izmereni“ od strane iste. Nema te vage koja se može pohvaliti takvom preciznošću! A opet, i njih ima više tipova (i sve su jednako pouzdane, u to ne sumnjajte): ujnina sestra, sestrina svekrva, strinina zaova, ujninog devera svastika, zetov zet (uh, ne, ne, ne, on vas „meri“, ali iz sasvim drugih pobuda)... i druge osobe sličnog značaja, bez kojih vaš život ne bi bio to što jeste... pakao.

 Merenju sam obično bivala izložena o krsnim slavama. Tek što pozvonim na vrata, i pre nego što uspem da izustim: “srećna slava“, ona (seoska vaga za tačno merenje) već viri iza ujakovih leđa i sa smeškom dobacuje: „Ti si se, maco, malo popravila?“ Kao da sam inače bila pokvarena, ili loša. Ali takve su te tetke, nepopravljivo blage, pa otud sklone eufemizmima, sve uviju u ukrasni papir. Nisu okrutne kao one elektronske brbljivice; nemaju srca da ti saspu ogoljenu istinu u lice, hm, da, nemaju srca...
Druga tetka, moja lična, mada ne rođena (noviji model, tipičniji za gradsku sredinu), sklonija je pesničkom jeziku: ono što ona kaže - uvek nešto drugo znači. Recimo, sa blagonaklonim smeškom, i glasom kojim se tepa novorođenčetu, pita: „ Dušo, je l’ voliš ti da ručkaš?!“, a, u stvari, kaže: „Kravetino, vidi na šta ličiš!“
A što imaju oštar vid, Argus bi im pozavideo! Dok prekoračiš prag, već ti, u cugu, iako to niko i ne traži, određuje tačnu telesnu težinu, odokativno: 79 kg i 365 grama! Potpuno fascinantno! (I potpuno besplatno! A one ulične vage bez dvadeset dinara neće ni da zucnu!) I čik posle pojedi dve sarme i kutlaču pasulja (o ribljoj čorbi da i ne govorimo)! Ponekad, čak i kad je gusta magla, nazre te kroz prozor (s kog ne uklanja zavesu) još kad otvaraš kapiju (od koje ti do kuće treba gotovo pet minuta brzog hoda); tek malo napregne oči, i istog trena nepogrešivo konstatuje da si se popravila 167 grama otkako te poslednji put... „odmerila“. Te rezulate merenja saopšti ti nešto kasnije, ali obazrivo: “Jao, baš si se udebljala!“ Merenje je obavezno i za ručkom (ako se uopšte usudiš da jedeš). Nijedan slavski ručak nije prošao, a da se nisam zagrcnula, jer nekako se uvek potrefi da mi je kašika u ustima, kad mi se tetka-vaga obrati.
Da mi je neko nekad rekao da će se takva vaga pokvariti, da će doći dan kad više neće znati koliko sam teška, ne bih verovala. Ali, dogodilo se. Kad sam izgubila gotovo dvadeset kilograma, ta njena sposobnost je potpuno zatajila. Možda zato što sam postala LAKA?! Al’ sve mi se čini da je to zato što tetke nisu „baždarene“! Istina, i dalje me ona drži na oku – gleda me ispod njega! I samo čeka, da skala krene naviše!

Magareće uši

Kakva je veza između penzije, biblioteke i telefona?! Uzročno-posledična! Da poštar jutros nije doneo penziju, i da ja nisam otišla u biblioteku, moja majka ne bi kupila telefon (koji ne vredi više od 1000) za 3000 dinara!
Pa posle čovek d' ide u biblioteku, da se obrazuje! A dotle ti agresivni i slatkorečivi prodavci "magle" (koji uzgred, papreno, prodaju i "muda za bubrege") kuću raskuće! Ako im otvorite vrata, i ako im dopustite da otvore usta -- otvorili ste Pandorinu kutiju!: A Pandorina kutija, pored telefona, sadrži i mašinicu za šišanje (kojom se niko ne šiša; možda ću je isprobati na Vasi, svom psu), spravu za uvijanje trepavica (opet ću morati da je isprobam na Vasi), ručni sat... I, SAMO DANAS za tu istu cenu vi dobijate i veelikee MAGAREĆE UŠI! 
E sreća te ni od kuda ne naiđe Ero s onoga svijeta, vala bi i poslednji dinar poslala „precima“!
Једна мама дала ми свог сина (ма мали рођак, нема ни годину; да не помислите...;)) у наручје! Мали ме прво вукао за репиће, па се после тако праћакао да ми је нанео лакше телесне повреде!:) Онда је почео да вришти као магарац (оштећење бубних опни већ спада у озбиљније угрожавање мог здравља:)) и да ме, без икаквог повода, гребе и удара по лицу (укратко, мали је физички, и из чиста мир, насрнуо на мене:))! Једва су ме живу спасли!:) Нико ми није веровао да је тај напад био "ничим изазван":) (чак сам била врло љубазна према њему, куртоазно му упутила неколико реченица!:)) Нису ми веровали, између осталог, због старих породичних трикова (који се преносе с колена на колено; мислим, „од оца је остануло сину“, а од сина – ћерки:))! Мој деда, учио је коларски занат, тј. како се праве точкови за запрежна возила (ко не зна шта је то, нека погледа неки речник архаизама:)). Али, узгред су хтели да га науче и како да буде дадиља (ал' деда се опирао - није га занимало то факултативно знање): понекад је морао да држи дете свог мајстора (није му то причињавало задовољство:)). А дете се одмах да у дреку! И сви се чуде: код свих хоће, а код њега неће! Па наравно, ко би се још осећао угодно у рукама које штипају за гузу?!:) (Или, мождаа... ;)) Да будем искрена, сетила сам се тог "излаза у случају опасности";)! Али га НИСАМ УПОТРЕБИЛА, нисам стварно!:) Само сам завапила за помоћ па су ме једва истргли из руку тог распомамљеног клинца!:) Још неко време је кидисао на мене, али сам била на безбедном одстојању!:) Што је агресиван – чудо једно!:) Боже, какве ли то каше једу ова деца?!;)

четвртак, 11. јануар 2018.

Svetlost dana i suknja štofana

Doktor joj je zakazao porođaj za nedelju, i ona nije imala nameru da se porodi pre. Ali moj sestrić, izgleda, nije hteo da poštuje ugovoreni termin: odužilo mu se vreme, ne može više da čeka! 
Žali se sestra da je nešto steže, kontam da su to kontrakcije. I pitam, znalački: „Koliko se često javljaju?“ A ona nije ni merila! Tek tada poče da štopuje vreme. Al' sam autoritet, ko da sam šestoro dece rodila! Na pet minuta, pa na sedam, pa na pet.. ko će znati... Pitam: „Pa imaš li drugačiji osećaj no prethodnih dana?!“(Moja analitičnost zlata vredi!) Da, nikad je nije ovoliko stezalo oko stomaka. Ama, ženo, moraš u porodilište, ili u hitnu! 
"A šta ako bude nešto“, upita ona, i istovremeno prsnusmo u smeh. Pa NEŠTO mora da bude, kad-tad, ne možeš izbeći. Ako je vreme, ne možeš ti da otkažeš porođaj (nisi Georgina, to je književna privilegija).
"Šta ću u hitnu?", obrecnu se. "Nisu to ginekolozi!" (Nisu, ali moraju štogod znati i o rađanju: ako nisu kumovali, kroz plot su gledali!) 
"Ništa ne boli", brani se ona, "to treba da boli!" "Mada", dodade, "neke žene kažu da nisu imale bolove". Govori mi kontradiktorne stvari, ali... u drugom je stanju, mora se imati u vidu. Kao da traži oslonac za svoju želju da čeka nedelju. 
Svejedno, ni sestra ni zet se ne usuđuju da odu na spavanje. Možda bi i otišli, da ih sve vreme ne nagriza crv sumnje (JA). Čekajući kojem će se privoleti carstvu, ja uspavah sestričinu. I onda prelomismo: pokupismo prnje i krenusmo za Beograd, ali najpre svratismo u hitnu službu. I tamo, posle pregleda (jadne trudne žene: nema pred kim ne rašire noge), rekoše: "Otvoreni ste tri prsta." (Nikad mi nije jasno čiji to prsti služe kao mera -- mogu biti tanani, lopovski, a i debeli kao ćutuk. Što, brate, lepo ne uzmu lenjir, pa da znamo precizno.) 
"Takvo stanje može potrajati nekoliko dana, a možete se i u toku noći otvoriti." Ona i dalje gunđa da joj se ne ide. Aman, ako treba da budem tetkica, ne moram da budem i babica (nisam za to iole stručna)! Može da bude, a može i da ne bude: ako ne bude, nikom ništa... al' ako BUDE – obrali smo zelen bostan. Pa ti sad gledaj šta ćeš...
Već beše prošla ponoć, na ulicama nigde nikog, sem onih koje muke (porođajne, recimo) gone. Dok se parkiramo, medicinska sestra tupo zuri kroz prozor u nas (i glođe nešto, užina). Doktor mlad, zelen (mislim, u zelenom mantilu –- odmah mi je bio simpatičan) zbija šalu, i kaže sestri: "Evo ti još jedne trudnice!" (Sudeći po srdačnom dočeku, te noći patili su od manjka trudnica i viška dokolice.) "Dobro nam došla (zabava može da počne)", prihvata ona mirno i rutinski, ko prodavačica kutiju čipsa iz magacina. Porođaj je za njih ko kad treba da sleti još jedan od gomile proizvoda safabričke trake. Pa njima je dete roditi ko... dobar dan (kad ne prolazi kroz njihove noge... inače bi im pao mrak na oči), sitnica (mada ova naša „sitnica“ ima blizu četiri kila). 
Kad uzmem sve u obzir, razumem onu do grla, i preko glave, zamotanu Palestinku (recimo) koja u holu nervozno šetaše i mrmljaše neku molitvu. Al' ovde, vala, ako ti se ginekolog ne nađe pri ruci (da ne kažem pri... znate već -- deca se ne rađaju iz ekstremiteta, to je božanska privilegija: samo Dionis, doduše zbog nemilih okolnosti, iz bedra se, i to očevog, rodio), nije ti bog (koji god on bio) od naročite pomoći. (Svevišnji se samo pomakne u stranu i nadzire situaciju: kroz prste.)
Palestinku su kasnije jedva nagnali da se svuče i s odeljenja uklonili sve muške glave... ne bi li pristala da se porodi. Kako li se te žene porađaju u svojoj zemlji? Možda su im svi ginekolozi istopolni. A po meni, kad noge moraju (a MORAJU) da se rašire -- nebitan je i broj i pol onih koji međ' njih vire.
Hajd' ako neće da skinu maramu (kako im ne pripadne muka od vrućine?), ali suknju do zemlje?! (Oči sokolove ne bi dete sagledale u tom tunelu... a i dete valjda treba najpre da ugleda svetlost dana, a ne zagasiti štof.)
I zet i ja smo pomalo unezvereni i smeteni, a sestra, kao i prošlog puta, pribrana i staložena. I odvedoše je, u te tajanstvene odaje, u kojima, na vrlo nedostojanstven način, postaju majke. Fraza „dići sve četiri uvis“ ovde ima sasvim specifično značenje. A dignute noge (naročito oaza među njima) često imaju gomilu medicinski zainteresovanih  posmatrača (iako je sve kao na dlanu, posebno studenti razrogače oči, da im nešto ne promakne.
I tu su naše porođajne muke postale intenzivnije (te muke, izgleda, članovi porodice trpe koliko i sama porodilja). Na svakih pet minuta do jutra sam se trzala (to su već učestale kontrakcije... pred sam porođaj). Tek kad mi zet potvrdi da je dečak izvirio iz "jazbine", mogla sam da odahnem. Kad se dete rađa, to je kao da na stanici, recimo železničkoj (nekako mi tajanstvenije, arhaičnije, romantičnije...), željno, a ozbiljni i ćutljivi, iščekujete nekog dragog... i kad konačno promoli glavu kroz „prozor“, nastane opšta radost.