Videh danas čika Mišu, vozi traktor, a obukao onaj zeleni džemper. U stvari, džemper je dvobojan, ali ja ne znam koja je druga (šućmurasta) boja, jer zelena dominira.
Volim taj njegov džemper! (Čini mi se da ga čitavog života ima, odnosno da celog života nosi jedan te isti.) Podseća me na bezbrižno detinjstvo, na huktanje smederevca u hladnim danima, na seosku idilu...
Znate kako nastaju ti džemper?! Pohabaju se, recimo, neka dva prsluka, ili neka dva druga džempera, ili jedan džemper i jedan prsluk, a domaćica ih raspara te namota na dva klubeta. I onda sedne na neko udobno mesto (recimo kraj šporeta, jer je jesen), uzme igle i štrika novi džemper.
Znate kako nastaju ti džemper?! Pohabaju se, recimo, neka dva prsluka, ili neka dva druga džempera, ili jedan džemper i jedan prsluk, a domaćica ih raspara te namota na dva klubeta. I onda sedne na neko udobno mesto (recimo kraj šporeta, jer je jesen), uzme igle i štrika novi džemper.
A domaćin tad, možda, kruni kukuruz u ćošku, kukuruz jednolično pada u korpu, vatra jednolično pucketa, a napolju možda jednolično pada i kiša, pa i pletilji onda pokatkad padnu očni kapci, a bogami i igle. Ona plete, a po podu se, sa dve strane, kotrljaju i poskakuju dva klupčeta (dva klubeta -- jedna petlja), za kojima se zatrkuju mačići (dok i njih ne uspava jednolično zveckanje igala).
Na kraju, obično, preostane malo vune, od koje nastanu čarape. Tople čarape za nečije hladne opanke. Dok vune ima, nije zima.
Нема коментара:
Постави коментар