Jedna mama dala mi svog sina (ma mali rođak, nema ni godinu; da ne pomislite...) u naručje.
Mali me prvo vukao za repiće, pa se posle tako praćakao da mi je naneo lakše telesne povrede! Onda je počeo da vrišti kao magarac (oštećenje bubnih opni već spada u ozbiljnije ugrožavanje mog zdravlja) i da me, bez ikakvog povoda, grebe i udara po licu (ukratko, mali je fizički, i iz čista mir, nasrnuo na mene). Jedva su me živu spasli.
Niko mi nije verovao da je taj napad bio "ničim izazvan". Čak sam bila vrlo ljubazna prema njemu, kurtoazno mu uputila nekoliko rečenica. Nisu mi verovali, između ostalog, zbog starih porodičnih trikova (koji se prenose s kolena na koleno; mislim, „od oca je ostanulo sinu“, a od sina –- ćerki)! Moj deda, učio je kolarski zanat, tj. kako se prave točkovi za zaprežna vozila (ko ne zna šta je to, neka pogleda neki rečnik arhaizama). Uzgred su hteli da ga nauče i kako da bude dadilja (al' deda se opirao -- nije ga zanimalo to fakultativno znanje): ponekad je morao da u naručju drži dete svog majstora (nije mu to pričinjavalo zadovoljstvo). A dete se odmah da u dreku. I svi se čude: kod svih hoće, a kod njega neće! Pa naravno, ko bi se još osećao ugodno u rukama koje štipaju za guzu?! (Ili, moždaa... Al' to je već druga priča.) Da budem iskrena, setila sam se tog "izlaza u slučaju opasnosti". Ali ga NISAM UPOTREBILA, nisam stvarno! Samo sam zavapila za pomoć, pa su me jedva istrgli iz ruku tog raspomamljenog klinca! Još neko vreme je kidisao na mene, ali sam bila na bezbednom odstojanju. Što je agresivan –- čudo jedno! Bože, kakve li to kaše jedu ova deca?!
Нема коментара:
Постави коментар