понедељак, 22. јануар 2018.

Laktarijum, obećana zemlja

A gde ona radi, upita moj bratić. U laktarijumu, rekoh, masira ženama grudi. (Nešto sam i ja naučila za sve one trudničke godine mojih sestara.) 
Uu, al' je to dobro zanimanje, ne uspe da sakrije oduševljenje. (Kladim se da su ga i dlanovi zasvrbeli). Jašta! A ne treba ti ni prijemni, da se bakćeš i nerviraš. Samim ulaskom u pubertet takoreći postaješ kvalifikovan. I ne sumnjam da bi mnogi tinejdžeri rado i predano volontirali.

Majstori, majstori svih zanata

31. jul 2011.

Gotovo nikad mi ne krenemo na vreme. A zet poneo neke kamene ploče (kamenorezačka posla) da preda poznaniku. 
I čovek čeka kod Bogoslovije, i zove mobilnim, i zovee... na pet minuta. Evo, isključujem se sa auto-puta, kaže zet (i ne trepne), a još nismo u Bubanj potoku... Evo me, ulazim u Bulevar, tu sam za pet minuta (pet minuta je vremenski interval za koji se obavlja sve ono što od nas neko očekuje, a mi nismo u mogućnosti da to izvršimo kad se očekuje), ako me ne uhvati gužva (krade još vremena)! Evo me, brate (da ga odobrovolji, jer puši se od besa), kod Vuka (a mi još na auto-putu; okrećem se, obrćem se: kad su izmestili brkatog prosvetitelja?)... na dvesta metara... stojim na semaforu... Zet mi ima dara za poslastičara -- fino nafiluje).. to bi pas s maslom možda pojeo, možda... al' majstor, drugi majstor?! Majstor puca od muke, jer on odlično razume taj (izvrdavački) jezik i majstorsko "gospodarenje" vremenom (i zna on kako je pet minuta rastegljivo... može da naraste i preko pola sata... kako je i bilo). Ne prođe pet minuta, a mobilni opet zvoni, šesnaesti put! (Vala je i meni dosadio; ako hoćeš -- čekaj, ako ti ne zapinju ploče -- idi! Kud si, bre, navro?! Da nisi nasred grada, mislila bih da ti je stala krava na nogu!) Što bi bila fora, reče sestra, da se ja javim i da kažem: nema pet minuta kako izađe iz dvorišta! Al' bi ga lupila srčana kap! 
Maajstorii, maajstori svih zanaataa... negde daleko, bog zna šta rade, a tvrde da su nam stigli pred vrata.
Нит' су ми род нит' помози бог (не раде ни на шалтеру државних усанова;)),али ме редовно пропитују за брачни статус.„Сестре ти се обе удале?“ Јесу.„А ти,јеси удата?“ Нисам. (Нико ме неће!:(Што ми стајете на муку?!;)) Тапшу ме саосећајно (погнула сам главу,од срамоте,ал' су ми претходно, изгледа, назрели очај у очима!;)),а вербално:),по рамену:„Па дооброо,шта има везее,удаћеш се...“(у себи:кад на врби роди грожђе;)!)

недеља, 21. јануар 2018.

Čuvaj se klinca koji kidiše

Jedna mama dala mi svog sina (ma mali rođak, nema ni godinu; da ne pomislite...) u naručje. 
Mali me prvo vukao za repiće, pa se posle tako praćakao da mi je naneo lakše telesne povrede! Onda je počeo da vrišti kao magarac (oštećenje bubnih opni već spada u ozbiljnije ugrožavanje mog zdravlja) i da me, bez ikakvog povoda, grebe i udara po licu (ukratko, mali je fizički, i iz čista mir, nasrnuo na mene). Jedva su me živu spasli. 
Niko mi nije verovao da je taj napad bio "ničim izazvan". Čak sam bila vrlo ljubazna prema njemu, kurtoazno mu uputila nekoliko rečenica. Nisu mi verovali, između ostalog, zbog starih porodičnih trikova (koji se prenose s kolena na koleno; mislim, „od oca je ostanulo sinu“, a od sina –- ćerki)! Moj deda, učio je kolarski zanat, tj. kako se prave točkovi za zaprežna vozila (ko ne zna šta je to, neka pogleda neki rečnik arhaizama). Uzgred su hteli da ga nauče i kako da bude dadilja (al' deda se opirao -- nije ga zanimalo to fakultativno znanje): ponekad je morao da u naručju drži dete svog majstora (nije mu to pričinjavalo zadovoljstvo). A dete se odmah da u dreku. I svi se čude: kod svih hoće, a kod njega neće! Pa naravno, ko bi se još osećao ugodno u rukama koje štipaju za guzu?! (Ili, moždaa... Al' to je već druga priča.) Da budem iskrena, setila sam se tog "izlaza u slučaju opasnosti". Ali ga NISAM UPOTREBILA, nisam stvarno! Samo sam zavapila za pomoć, pa su me jedva istrgli iz ruku tog raspomamljenog klinca! Još neko vreme je kidisao na mene, ali sam bila na bezbednom odstojanju. Što je agresivan –- čudo jedno! Bože, kakve li to kaše jedu ova deca?!

Nisu mi sve koze na broju

U mnogim oblastima postoje ključni ljudi, a u životu svakog od nas - ključne životinje: koze! Čovek može da nema pameti, vremena, da ostane bez para, ideja, snage... al' koza ne sme da fali! 
Koze su u nekom magičnom odnosu sa ljudima, bez njih ništa ne funkcioniše, sem kada su sve na okupu. Dok brste lišće i mekeću nam na uvce, sve je taman kako treba, možemo mirno da spavamo. Zafali li tek jedna, čovek se oneraspoloži i unervozi (razumljivo: kilo koze, verujem, vredi bar sto pedeset dinara, pa sad vi vidite), batali svaki posao i zabavu. Nije ni za šta, ni za kakvu aktivnost. Obesi usne nadole i ćuti ko zaliven. Što ne jedeš tu tortu? Ne mogu, nisu mi sve koze na broju! Hajde da igramo žmurke! Joj, mani me, nisu mi sve koze na broju! Što te nema na Fejsbuku? Ma pusti me, nisu mi sve koze na broju (a i ta što je odbegla ponela tastaturu sa sobom; inače bih je, priznajem, najpre tamo tražila -- tamo sam im i izgradila tor). Ja, iz predostrožnosti, svako veče postrojim i prebrojim svoje koze: jedna, dve, tri, četiri, pet... šesnaest, sedamnaest... ima ih vala ko kusih pasa, pa de ih sad drži na okupu!
(Dok ja sad kucam po tastaturi, one mi se, sve do jedne, oslonile prednjim nogama o leđa i vire mi preko ramena šta pišem, pa mekeću od smeha.) E, e, e, kud si ti pošla, kozo jedna, vraćaj se! (Malo-malo, a neka preskoči u komšijinu baštu ili preko ograde pa luta šumom ko gluva kučka i gricka lišće... te od lipe, te od hrasta...) 
Jaoo, ne zagovarajte me; gde su mi se dele koze, poješću se od silne nervoze?!

Uđite u zamak

Pre dosta godina drugarica me je navela da učestvujem u jednom od onih zanimljivih testova, kad zamišljate neke jednostavne pojmove, i ne slutite šta to, u stvari, govori o vama samima. 
Put koji sam zamislila nije mogao biti drugačiji, nego seoski prašnjavi puteljak, jer ja sam romantična duša, i godi mi život u skladu s prirodom. Psić kojeg sam zamislila morao je biti mali, šaren, čupav, bezazlen, vedar, veseo i dobroćudan, i sve vreme je trčkarao pred mojim nogama, ili se umiljavao, skačući uz mene. On je predstavljao mog muškarca. (Tu moram da dodam da ne postoji moj TIP muškarca, postoji samo JEDAN JEDINI! Otuda je test u tom omanuo!) Konačno je trebalo da zamislim zamak, pred kojim sam nemo stajala, na priličnom odstojanju. Kad me drugarica upitala zbog čega ne uđem, rekla sam da me je strah. A na pitanje čega se plašim, čega ima u zamku, odgovor je bio da je PRAZAN, nema ničega! Treba li se plašiti nečeg čega nema?!
Tek nedavno, smogla sam hrabrosti, ušla sam u zamak! (Dotle sam samo čežnjivo, pomalo i zavidljivo, gledala čudesne tuđe zamkove, iz kojih povazdan dopire radost, spokoj i toplina!) Najpre sam lagano odškrinula vrata (iako me jeza podilazila od njihovog škripanja), i provirila bojažljivo, a onda sam i zakoračila unutra. Bio je zapušten; toliko sam dugo odbijala da u njega uđem, kao da me se moj lični zamak nimalo ne tiče! I kao da će mi na samom ulazu gurnuti glavu u giljotinu! Svud bejaše gusta tama, paučina prekrila zidove, ponegde otpao malter, jedan miš ciknu iznenađeno i šmugnu u ugao... Tužno, o ovom zamku niko nije brinuo! U ovom zamku niko nije snevao, nije pevao, u ovom zamku niko nije živeo! U prvi mah sam se jako ražalostila, setivši se koliko sam dugo stajala pred kapijom, na kiši i vetru, koliko sam vremena trpela studen i jad, a mogla sam... To me podseti da založim vatru u kaminu (pazi, umem!). Neko vreme sam sedela, onemoćala, slepljene mokre odeće i zamršene kose, i bezvoljnog pogleda zurila u vatru... A kad vatra već poče da pucketa, gotovo istog trena osetih da sam, konačno, kod kuće, i da JA PREUZIMAM KOMANDU! 
I sad nestrpljivo razgledam sve odaje, i mislim kako bih mogla da ih uredim, da mi u njima bude što ugodnije (a i da još kogod poželi da mu tu bude boravište; to svakako neće biti TIP)! Pored kamina sam stavila stolicu za ljuljanje; tu ja volim da sedim, gledam kroz prozor kako veje sneg, i štrikam prekrivač (ko kaže da ja ne znam da pletem?!). Na prozoru je sad saksija sa mojim omiljenim cvetom, i knjige koje volim da čitam. A tu mi je i mašina za šivenje (taj što kaže da ne znam ni da šijem, stvarno je drzak, a i ne zna za litentiu poeticu). Katkada ćete me videti kako na biciklu, opasana zelenom kuhinjskom keceljom (često i sa varjačom u ruci; napravim krug dok mi se skuva čorba od pečuraka), jezdim seoskim puteljcima između cvetnih livada, smejem se naglas, ili, pak, vrištim od ushićenja... Zamislite, ponekad i plešem (pa naučila sam, nije istina da imam dve leve noge; uostalom, imam ja i druge atribute, ali to se ne tiče vas)... ugodno je gledati (vi možete samo ako se prikradete prozoru, ali, setite se da imam PSA)... Aaaahhahhaahhaa... ups, oprostite, zagolicao me... (On, ko drugi?)...
Što je najbitnije, na jednom zidu, imam ogromno ogledalo. I, zamislite, stanem pred njega, i gledam... I čudim se, sva ogledala pred kojima sam dosad stajala otkrivala su mi samo mane! A ovo, neverovatno, kaže da imam i vrline, zamislite! U tom ogledalu i svet koji me okružuje došao sasvim drugačiji, a verovala sam (duugoo, predugo) da je sve crno (dok nisam shvatila da žmurim)! Istina, vidim, mnogo je trnja, ali, gle, izviri odnekud prekrasan cvet (čini mi se da je bela margareta), koji baš zato što je okružen trnjem, postaje neverovatno vredan i bitan.
Još uvek me pomalo strah, priznajem. Zamak je veliki, a ja sama moram da brinem o njemu, i, što je još teže, sama za njega snosim odgovornost. Nikog drugog za moj zamak nije briga! Zato više nikad neću dopustiti da propada! To je MOJ zamak! Nemam drugi! Možda nije savršen, ali ko će me sprečiti da nastojim da takav postane?!
Vitlaju ovuda još i neki duhovi; nema zamka bez duhova, njih je nemoguće odagnati... Stoga sam ih prihvatila; gledam da nam se putevi ne ukrste, ali se dešava da naletim na njih. Prepadnem se, ili se samo stresem, nekad se rastužim (duhova ima raznih)... Ali odmah potom otvorim širom dveri i pustim sunce unutra, a duhovi, vrišteći i zaklanjajući oči, razbeže se kud koji!
E, tako, ništa me više neće sprečiti da budem srećna! (Verujte, imam detaljan plan! A imam i jednu zelenu drvenu kolevku na tavanu, samo pssst...)
Vi ne znate kako to da postignete? Niko vas nije naučio? Sve što mogu da vam kažem, a neće vam se dopasti, jeste da nije lako postati, a naročito ostati, srećan. Što je još gore, ne postoji, naročito ne univerzalno, uputstvo za dosezanje sreće niti se iko na tom putu može okoristiti tuđim iskustvom. 
Plašite se nepoznatog? Svi se plaše! Strahujete da nemate dovoljno snage, volje, sposobnosti...? Ma, dajte, nije sreća tako zahtevna, niti suđena samo odabranima! Želite i vi da budete srećni?! Ne gubite vreme, savladajte strah, UĐITE U ZAMAK, sad!

Zeleni džemper i seoska idila

Videh danas čika Mišu, vozi traktor, a obukao onaj zeleni džemper. U stvari, džemper je dvobojan, ali ja ne znam koja je druga (šućmurasta) boja, jer zelena dominira. 
Volim taj njegov džemper! (Čini mi se da ga čitavog života ima, odnosno da celog života nosi jedan te isti.) Podseća me na bezbrižno detinjstvo, na huktanje smederevca u hladnim danima, na seosku idilu...
Znate kako nastaju ti džemper?! Pohabaju se, recimo, neka dva prsluka, ili neka dva druga džempera, ili jedan džemper i jedan prsluk, a domaćica ih raspara te namota na dva klubeta.  I onda sedne na neko udobno mesto (recimo kraj šporeta, jer je jesen), uzme igle i štrika novi džemper.
A domaćin tad, možda, kruni kukuruz u ćošku, kukuruz jednolično pada u korpu, vatra jednolično pucketa, a napolju možda jednolično pada i kiša, pa i pletilji onda pokatkad padnu očni kapci, a bogami  i igle. Ona plete, a po podu se, sa dve strane, kotrljaju i poskakuju dva klupčeta (dva klubeta -- jedna petlja), za kojima se zatrkuju mačići (dok i njih ne uspava jednolično zveckanje igala). 
Na kraju, obično, preostane malo vune, od koje nastanu čarape. Tople čarape za nečije hladne opanke. Dok vune ima, nije zima.