недеља, 3. фебруар 2019.

Један мој пофесор у средњој школи давно, критикујући ученике у суседном одељењу због кашњења на часове, питао је (изазвавши опште одушевљење и поставши предмет забаве у читавој школи): јел' (разговорно, па се тако пише) ви мислите да се мени сваког јутра диже?!
Е, професоре, и мени све чешће свићу јутра без "ерекције"!

Papuče i natalitet

Okrenula sam (ljubičasti) prsluk naopako (ko Marko kad okrene ćuruk) - možda me se zato svi klone?! Slučajno i nehotice, ali tako mi se spoljašnjost slaže sa karakterom: naopaka sam, brate! 
Inače, prsluk mi je u zimu neizostavni deo kućne garderobe. Mene je baba naučila da čuvam krsta. Kô što mi je sestra jednom očitala bukvicu što gostima ustupah svoje papuče. Rekla je: da te više nisam videla, ti nisi rodila decu (bolje da budem sebična nego da budem bosonoga, tj. nerotkinja)! 
Hm, čizma glavu čuva, pa možda pola posla prebaci i na papuču, ali da se papuča meša u rađanje - ni slutila nisam. Znam za razne uticajne papuče: zgaziš pa šiješ, voziš tramvaj pa zgaziš papuču i zakočiš... al' da zgaziš papuču, pa dospeš u porodilište, eej?! Mislila sam, rodi se dete iz kupusa, neko lakše donese i roda... valjda ima još neki način, ne znam... al' otkriću ja i to (bolje da ostanem u drugom stanju nego neuka). Dotle, ne skidam prsluk ni papuče - spremna sam za dizanje nataliteta!
Неки уста не затварају, сем кад спавају.:) А ја само тад (ваљда због неке носне девијације, која ми блокира довод ваздуха:)) не могу да их затворим!:) Што ми је, услед тога, јастук некад мокар, и није тако страшно: мој јастук - моје бале;). Што каткад такође балавим спавајући под боровима на плажи, и ђене-ђене. Али кад заспим (а чиним то редовно) у аутобусу, то ме доводи у врло непријатну ситуацију. Срећом држим главу завраћену (тачније, не држим је ја, но ми је сан обара;)) па бале не могу да извире, ал' онај који ми стоји крај седишта може (само кад "мајстор" појача светло) да обави бар стоматолошки преглед;) /ако га мрзи да завирује у ждрело;)... или нисам баш у тако чврстом сну па не указујем "лекару" безрезервно поверење:)(силом уста обуздавам:))/: шест доле лево - фали, пет доле лево - амалгам пломба, осмица горе лево - окрњена, седмица горе десно - нестала без трага;), шестица доле десно - ко да је у земљу пропала;), или већ тако некако... :) (Ух, само да ми откуд не искрсне каријес!;)) Молим неувиђавне сапутнике да не вире У МЕНЕ (буквално): спавам, и немам власт над сопственим устима /пристојност (којој сте сви, сигурна сам, подређени;)) налаже вам да одвратите поглед;)/!

Prinčevi vucibatine

Ja , pokrivena jorganom, čitam novine, a princeza Marija (u narodu poznata kao moja sestričina Maša) besno otvara i zatvara vrata ormara i samo grmi na nekog (kako se ispostavilo - na princa): Šta da obučem? Šta sad da obučem?! On, naravno, ćuti kao zaliven (i verovatno se, radi mira u kući, samo pravi da sluša i saoseća; inače mu na jedno uvo uđe, na drugo izađe).

A posle je pomenutom princu (kojem je, izgleda, u međuvremenu, zarđala kruna... ako mu nije i pala s glave - što je, pre ili kasnije, sudbina svih prinčeva koji desnu ruku okite burmom) održala i pridiku: Neću više da skupljam te gaće! Iz konteksta mi je bilo jasno da je princeza ušla u kupatilo, saplela se o o prljave gaće, pa se raspomamila na lenjog i aljkavog (a (pre)cenjenog) vlasnika istih - princa, koji je, shodno situaciji, pretpostavljam, bio i go - zato sam odvratila pogled.
Al' morala sam da se umešam (i kriknem gnevno u ime čitavog ženskog roda): pa zar zato majke rađaju princeze?! Zar zato u njima tetke podstiču razvijanje mašte: mesto da na daskama koje život znače stiču slavu, treba na klizavim pločicama da izgube glavu (ili tek skrše nogu)?! Dokle ćete više trpeti te prinčevske vucibatine, pobogu?!

Kraljica zapoveda

Pametne stvari deca iz crtaća i knjiga uče: to im potom pomaže da se lakše snađu u svakodnevnom životu. Uz sve pouke, nauče i nekoliko „čarobnih“ fraza, te imaju spremne formule za svaku priliku. 
U čitavom njihovom rečničkom arsenalu ključne su dve reči: hoću i neću (pa to samo variraju i stilski doteruju – da deluje jače, ubedljivije i brže)! Mia zahteva čašu vode, tanjir, knjigu... I na to nema pogovora: kraljica zapoveda (oštro i ozbiljno)! Diži, tetka, dupe: baš me briga što noći provodiš na internetu, baš me briga što si neispavana i umorna... KRALJICA ZAPOVEDA (nema argumenta koji se ovom može suprotstaviti)! Pritom je zavaljena u fotelji, s nogama dignutim na sto... što baš i nije primereno njenom „društvenom položaju“): pazi, mala, da ti ne spadne kruna s glave!
A od LJutitog mečeta, koje neće da spava zimskim snom, doslovno je zapamtila kako se kategorički odbija sve što ti nije po volji: NEĆU, I TAČKA (da jedem, da spavam, da šetam, da se kupam, da se diskonektujem... o, daa, i Mia je pošla tetkinim stopama...na prstima... po tastaturi;) – igra igrice na netu)!
Kraljica zapoveda. Tetka izvršava zapovesti. E neću više, neću... i tačka!

Najezda bubamara

3. april 2012. ·

Ljudi moji, ove bubamare kao da iz zemlje izviru, kao da s neba (u)padaju (čak i kad je prozor zatvoren), ne znam otkud se stvore (ali ne uspevam da ih se ratosiljam još od pretprošle godine, otkad su, iz nekog razloga, izgubile orijentaciju i, mesto da slete u Čačak, "pokucale" na moja vrata; u stvari, uletele su bez kucanja i odmah se raspakovale, ne mareći što moja kuća nije hotel u kojem je trebalo da odsednu)... I ne znam šta je tim (nekad umilnim i dragim) bubama, načisto su pošašavile: nekad su se vrzmale po travi, baškarile na suncu (milina od njih čoveka obuzimala, a sad ne mogu očima da ih vidim)... a sad se zabile u kuću... moju, i nema šanse da ih izmamiš napolje.
Na stranu sve drugo, al' one ugrožavaju život, ne samo svoj (pod stopalima se pretvaraju u dekorativne mrlje na laminatu; nije to genocid, ne: "da iz neba plaha kiša padne, niđe ne bi na zemljicu pala", a kamoli ljudska noga stala ). Otkako sam nedavno jednu od tih bubetina umalo popila nakrenuvši šolju (koju držim na stolu) s vodom (srećom, brzo reagovah, osetivši nešto tvrdo na usni i hitro, s gađenjem, ispljunuvši tu nesrećnu utopljenicu), više ne pijem u mraku (mora čovek četvore oči da otvori). Pre nekoliko dana našla sam jednu u "Ani Karenjinoj" /kanda se i ona spremala da skoči pod voz, možda joj je dojadio monotoni život u mojoj sobi; uostalom, ne osećam se odgovornom: ni u jednom prospektu joj se ovde ne obećava luda zabava, štaviše ja nisam ni tražila cimerku, pogotovo leteću, vetropirku (takve nisu pouzdane)... ona mi nije tražila boravišnu dozvolu, nije mi platila... dok je se nisam dočepala/. A večeras nađoh jednu u zelenoj fascikli, između Turgenjeva i Tomasa Mana, upokojila se (bog da joj dušu prosti, možda od teških tema i reči, laka joj bila zelena fascikla... dok jue nisam fiknula na pod (ionako ga sutra treba počistiti)).
Kažem vam, od ovih bubamara ne može da se živi, toliko ih se namnožilo (uši će mi pojesti) da se osećam kao u insektarijumu, a ne u sopstvenoj sobi. Idem da se ogledam: možda sam samo žućkasta buba s tufnama, koja je umislila da je ovde bitnija od ostalih, pa prezire sebi jednake insekte, s kojima neće da deli pijaću vodu, literaturu i stambeni prostor (a kamoli računar i profil na Fejsbuku).

Bumbar i bubamara

25. februar 2011.

Za potrebe predstave, njih dvoje su jednom bili prinuđeni da stanu na daske (tačnije, na pločice), u kuhinji:)) koje život znače... a značile su i livadu, na kojoj se odvija ključni susret protagoniste i antagoniste. Ali, nisu to bili glumci, sa svojom voljom. Bila je to lutkarska predstava, oni su bili puke marionete (trebalo je da mi budu zahvalni što sam baš njima dodelila glavne uloge, iako je Drvena Marija) bila od njih kudikamo pokretljivija na sceni! Bumbara, tj. svog oca, sam morala da gurnem u leđa, kako bi se našao pred bubamarom, i da propratim to tekstom: „Sreo bumbar bubamaru, pa je pita (pretećim glasom, svojstvenim nasilnicima): Gde ćeš, mala? Livada je ovo moja, mora da si zalutala!“ Onda stanem za leđa bubamari (tj. majci), i, mesto nje, izgovaram: „Bubamara odgovara (harbro i prkosno): bumbarčino, šta to znači? Ne možeš me oterati, nema veze što si jači!“ Za vreme mog kratkog glumačko-režiserskog zanosa, sasvim u neskladu sa zapletom (ne uviđajući ozbiljnost situacije), bumbar i bubamara umiru (samo figurativno), nije ovo tragedija) od smeha (ne mareći za moj umetnički zanos). Tako mi i treba kad angažujem marionete naturščike!