недеља, 3. фебруар 2019.

Prinčevi vucibatine

Ja , pokrivena jorganom, čitam novine, a princeza Marija (u narodu poznata kao moja sestričina Maša) besno otvara i zatvara vrata ormara i samo grmi na nekog (kako se ispostavilo - na princa): Šta da obučem? Šta sad da obučem?! On, naravno, ćuti kao zaliven (i verovatno se, radi mira u kući, samo pravi da sluša i saoseća; inače mu na jedno uvo uđe, na drugo izađe).

A posle je pomenutom princu (kojem je, izgleda, u međuvremenu, zarđala kruna... ako mu nije i pala s glave - što je, pre ili kasnije, sudbina svih prinčeva koji desnu ruku okite burmom) održala i pridiku: Neću više da skupljam te gaće! Iz konteksta mi je bilo jasno da je princeza ušla u kupatilo, saplela se o o prljave gaće, pa se raspomamila na lenjog i aljkavog (a (pre)cenjenog) vlasnika istih - princa, koji je, shodno situaciji, pretpostavljam, bio i go - zato sam odvratila pogled.
Al' morala sam da se umešam (i kriknem gnevno u ime čitavog ženskog roda): pa zar zato majke rađaju princeze?! Zar zato u njima tetke podstiču razvijanje mašte: mesto da na daskama koje život znače stiču slavu, treba na klizavim pločicama da izgube glavu (ili tek skrše nogu)?! Dokle ćete više trpeti te prinčevske vucibatine, pobogu?!

Kraljica zapoveda

Pametne stvari deca iz crtaća i knjiga uče: to im potom pomaže da se lakše snađu u svakodnevnom životu. Uz sve pouke, nauče i nekoliko „čarobnih“ fraza, te imaju spremne formule za svaku priliku. 
U čitavom njihovom rečničkom arsenalu ključne su dve reči: hoću i neću (pa to samo variraju i stilski doteruju – da deluje jače, ubedljivije i brže)! Mia zahteva čašu vode, tanjir, knjigu... I na to nema pogovora: kraljica zapoveda (oštro i ozbiljno)! Diži, tetka, dupe: baš me briga što noći provodiš na internetu, baš me briga što si neispavana i umorna... KRALJICA ZAPOVEDA (nema argumenta koji se ovom može suprotstaviti)! Pritom je zavaljena u fotelji, s nogama dignutim na sto... što baš i nije primereno njenom „društvenom položaju“): pazi, mala, da ti ne spadne kruna s glave!
A od LJutitog mečeta, koje neće da spava zimskim snom, doslovno je zapamtila kako se kategorički odbija sve što ti nije po volji: NEĆU, I TAČKA (da jedem, da spavam, da šetam, da se kupam, da se diskonektujem... o, daa, i Mia je pošla tetkinim stopama...na prstima... po tastaturi;) – igra igrice na netu)!
Kraljica zapoveda. Tetka izvršava zapovesti. E neću više, neću... i tačka!

Najezda bubamara

3. april 2012. ·

Ljudi moji, ove bubamare kao da iz zemlje izviru, kao da s neba (u)padaju (čak i kad je prozor zatvoren), ne znam otkud se stvore (ali ne uspevam da ih se ratosiljam još od pretprošle godine, otkad su, iz nekog razloga, izgubile orijentaciju i, mesto da slete u Čačak, "pokucale" na moja vrata; u stvari, uletele su bez kucanja i odmah se raspakovale, ne mareći što moja kuća nije hotel u kojem je trebalo da odsednu)... I ne znam šta je tim (nekad umilnim i dragim) bubama, načisto su pošašavile: nekad su se vrzmale po travi, baškarile na suncu (milina od njih čoveka obuzimala, a sad ne mogu očima da ih vidim)... a sad se zabile u kuću... moju, i nema šanse da ih izmamiš napolje.
Na stranu sve drugo, al' one ugrožavaju život, ne samo svoj (pod stopalima se pretvaraju u dekorativne mrlje na laminatu; nije to genocid, ne: "da iz neba plaha kiša padne, niđe ne bi na zemljicu pala", a kamoli ljudska noga stala ). Otkako sam nedavno jednu od tih bubetina umalo popila nakrenuvši šolju (koju držim na stolu) s vodom (srećom, brzo reagovah, osetivši nešto tvrdo na usni i hitro, s gađenjem, ispljunuvši tu nesrećnu utopljenicu), više ne pijem u mraku (mora čovek četvore oči da otvori). Pre nekoliko dana našla sam jednu u "Ani Karenjinoj" /kanda se i ona spremala da skoči pod voz, možda joj je dojadio monotoni život u mojoj sobi; uostalom, ne osećam se odgovornom: ni u jednom prospektu joj se ovde ne obećava luda zabava, štaviše ja nisam ni tražila cimerku, pogotovo leteću, vetropirku (takve nisu pouzdane)... ona mi nije tražila boravišnu dozvolu, nije mi platila... dok je se nisam dočepala/. A večeras nađoh jednu u zelenoj fascikli, između Turgenjeva i Tomasa Mana, upokojila se (bog da joj dušu prosti, možda od teških tema i reči, laka joj bila zelena fascikla... dok jue nisam fiknula na pod (ionako ga sutra treba počistiti)).
Kažem vam, od ovih bubamara ne može da se živi, toliko ih se namnožilo (uši će mi pojesti) da se osećam kao u insektarijumu, a ne u sopstvenoj sobi. Idem da se ogledam: možda sam samo žućkasta buba s tufnama, koja je umislila da je ovde bitnija od ostalih, pa prezire sebi jednake insekte, s kojima neće da deli pijaću vodu, literaturu i stambeni prostor (a kamoli računar i profil na Fejsbuku).

Bumbar i bubamara

25. februar 2011.

Za potrebe predstave, njih dvoje su jednom bili prinuđeni da stanu na daske (tačnije, na pločice), u kuhinji:)) koje život znače... a značile su i livadu, na kojoj se odvija ključni susret protagoniste i antagoniste. Ali, nisu to bili glumci, sa svojom voljom. Bila je to lutkarska predstava, oni su bili puke marionete (trebalo je da mi budu zahvalni što sam baš njima dodelila glavne uloge, iako je Drvena Marija) bila od njih kudikamo pokretljivija na sceni! Bumbara, tj. svog oca, sam morala da gurnem u leđa, kako bi se našao pred bubamarom, i da propratim to tekstom: „Sreo bumbar bubamaru, pa je pita (pretećim glasom, svojstvenim nasilnicima): Gde ćeš, mala? Livada je ovo moja, mora da si zalutala!“ Onda stanem za leđa bubamari (tj. majci), i, mesto nje, izgovaram: „Bubamara odgovara (harbro i prkosno): bumbarčino, šta to znači? Ne možeš me oterati, nema veze što si jači!“ Za vreme mog kratkog glumačko-režiserskog zanosa, sasvim u neskladu sa zapletom (ne uviđajući ozbiljnost situacije), bumbar i bubamara umiru (samo figurativno), nije ovo tragedija) od smeha (ne mareći za moj umetnički zanos). Tako mi i treba kad angažujem marionete naturščike!

STATUS ZADOVOLJAVAJUĆI (meni, ne i mojoj okolini)

25. septembar 2010.
Svi bi da mi promene status (makar bračni, kad ne mogu na Fejsbuku;))! Ako ne znate šta vam u životu ne valja, šta vam fali, i kako to da promenite, pitajte druge – oni to sigurno znaju, mnogo bolje od vas!:) (Dirljivo je zaista saosećanje okoline sa mojom (ne)srećom: misle da 'leba ne jedem (tj. da bih htela, al' nemam), ako to ne činim na njihove oči!;) Pa očekuju da stanem pred „Narodnu kuhinju“, i jedem šta mi se da (gladan nema pravo da izvoljeva i bira)! A možda ja ne volim hleb, možda su mi kifle draže, ili uopšte ne jedem testo (imam pravo i da gladujem, ako mi je volja)?! Nije dopušteno da u bilo čemu imaš drugačiji izbor, m?!
To što ne menjam muškarce kao čarape (ako sledimo tu analogiju, gotovo čitav život idem bosonoga), i što na njih i ne gledam, izaziva veliko podozrenje u mojoj okolini! Nudili su mi da raspišu konkurs za mladoženju (to je kao da nalivaš vodu u grlo onome ko nije žedan, a sem toga ume i sam da posegne za čašom)... a i ne slute koliko je to besmisleno, kad samo Jedan ispunjava uslove!;)
I jedan zet mi, pre neki dan, kaže da ima za mene specijalnu ponudu: fudbalera (sa sve lovom:))! Ah, pa tek sad mi to kažeš, sad?! „Baš takvog saam ja čekalaa“;), što po ceo dan kobrlja loptu po livadi!;) Treba neko i da troši te pare (a ja bih to još kako znala – imam naročit dar:))!;) Hajde, molim te, sredi mi to, tako bih volela da se udaam, baš bih volela... a niko me neće (kako što: pa glupa sam, ružna, matora...)! Ne mogu više da čitam sve one priručnike (ostadoh bez očiju, a nikakve vajde;)): Kako pronaći Pravog (u stvari, ne pravog nego bilo kakvog)! Hajde, učini mi, da ne moram da posećujem vračare i Agencije za usamljena srca! Uštedi mi trud oko postavljanja oglasa! Hajde, 'leba ti!;) (Dotle ću ja da pevam neku fantastičnu pesmu, ali ništa mi ne verujte (pa valjda vi znate da me niko neće)... imaam draagoog, ljubim ga odaavno, zaa njegaa ću jaa daa poođem...

Брачни статус: (срећно) НЕУДАТА

20. septembar 2010.

Jedan mlađi rođak (al' muž, i otac dvoje dece - sve po propisu) što mu valjda daje pravo da zabada nos u tuđa, tj. moja posla, nabasao pre neki dan na mog tatu. I pitao ga jesam li se ja udala!
Zamislite! (Prosto me grize savest kad pomislim koliko ljudi ne može mirno da spava, zato što ja nisam "srećno udata"! Otkud meni pravo da ugrožavam zdravlje nedužnih ljudi, otkud?!) Pa, da jesam, bila bi to UDARNA vest u svim medijima!
Ma, ako se ikad desi, ja ću sama u novinama, na radiju i televiziji, precizno i detaljno, obavestiti sve svoje rođake, prijatelje i poznanike (nek' puknu dušmani)... nee, ne mislim na prethodno pomenute, taman posla, da ne bude zabune)! Ne pitam šta košta! Ima, bre, da pucaju topovi (već pripremam tešku artiljeriju: svaki dan kukam majci: "kupi mi, majko, TOP" – nek' mi se nađe; od topa glava ne boli, ali kad grune... pospadaće s plota svi što mi u život zaviruju)!
Kakve Seke, Brene, i ostale žene: TO će da bude svadba milenijuma (kad crnu ovcu svati izdaleka isprose)!
Uh, kako me tako dirnu u najljuću ranu: pa i ja celog života samo o tome sanjam, al' šta ću, jadna, ša ću... kad me niko neće?! A šta meni fali, ŠTA MI FALI? Činjenica da mi nedostaje jedna daska (haj'te, ljudi, ne budite cepidaske;) u glavi, valjda je još uvek strogo čuvana tajna, a?!
24. mart 2011.
24. mart 2011.

Da znate: i ja sam jela od povojnice!;R I baš namerno neću da poštujem red!:) I ja stomak za bebe imadem!;)


  Kad se sestra s bebom vratila iz porodilišta, kraj kreveta su je dočekali: pogača, crni luk, krompir pečen u ljusci, baklave i crno vino (posna varijacija povojnice – običajnog lanč-paketa;) koji se servira porodilji; srećom, porodilja taj obilni obrok rado deli sa sestrama;)... pa i sestre omaste brke:) (samo ih jedna depilira;))... iako je hrana posna!:)). Sve to (sem pečenog krompira – jer je bio hladan:)) i mene je vrlo obradovalo:), posebno usoljena glavica luka i pogača! Te pogače, koje su UVEK izuzetno ukusne, bez obzira na način pripreme, jedan su od razloga što volim kad moje sestre rađaju decu (one rađaju, a ja jedem;)... njima tad i nije mnogo do hrane)!:) I, pošto se sestra poslužila, kaže njena svekrva, ozbiljno, našoj drugoj sestri (koja već ima Mašu): „Hajde, probaj ti, da budeš sledeća!“ :) Zašto na mene niko nikad ne računa?!:) Taze porodilja kaže: možda zato što nemaš muža (žena tradicionalnih shvatanja... a i zaboravlja da se bračni status začas preokrene;))! Paa?! (Znam da nema leba bez motike, ali dece bez muža... :)) No, dobro, ne rađaju se deca od posne pogače... ni masnih kolača!;) (Znam ja šta mi je činiti!;) A baš bih da nadmudrim „proročanstvo“, i, bar nekad u životu, proguram se preko reda, za inat!;) Vredi, pogače radi!;))