недеља, 3. фебруар 2019.

7. novembar 2012. ·

Ako stvarno oni što se dokopaše vlasti kane da (mi) se zakonom umešaju u bračni status, nadam se da postoji i gornja granica budućih poreskih obveznika, koju sam (takođe se nadam) premašila. :) Ko će, bre, meni da kaže da l' ću i kad ću da se udam?! A šta ako me niko neće (neka oni plate što su ćoravi kod oba oka;))?! Možda imam falinku?! Pretpostavljam da bih za sve morala da podnesem kao dokaz izjavu dva svedoka. Fali mi daska u glavi (a vama po njoj;))! Molim vas, izjavu dva svedoka sa strugare, nikome mi ne verujemo na reč! Uostalom, svaka vreća nađe zakrpu: ima valjda i od muškog roda koji primerak da mu kroz tintaru vetar duva!
Ja se bakćem oko slavskih kolača i ne dosećam se nevolji (venčanica mi nije ni na kraj pameti), a oni mi rade o glavi (i još nekim organima). Oženjeni i neudati koji su navršili trideset leta, kao da im ta nesreća nije dovoljna, moraće i porez da plaćaju (što decu ne rađaju). Kao, državu duša boli zbog bele kuge, pa rešila da preduzme radikalne korake protiv te pošasti (gde su se setili PDV na opremu za bebe da smanje; država, kao i pop, ne zna da daje i nagrađuje, samo grabi, i šakom i kapom... i zakonom i zakonu iza leđa). Kuku, crna ja, gde ću pare da navašam?! Bataljujem svaki posao (vrag je odneo šalu), pa trk po mladoženju. Đuvegije, gde ste - da stee, htela bih da znaam; na sve strane glas razneste: ja porez ne daam!

Gej je OK


Maši se razvezao jezik pa, koliko je do juče pazila da se tajanstveno ime izgovara samo šapatom, u četiri oka i iza čvrsto zatvorenih vrata, toliko danas ne bira ni vreme ni mesto, zija na sva usta (i pred svima redom) kako se "zaljubila u Strahinju" (a on u Suzu, ni to nikad ne zaboravi da pomene; i ljuti se kad ja kažem: ko ga šiša, naći ćemo lepšeg, iako ne znam tačno ni kakav je ovaj, ali čim on trči za drugom - taj u moju familiju neće da kroči).

Večeras, ko zna koji put, poveri to i Dimitriju (trogodišnjaku): ja sam se zajubiva u StVahinju; a u koga ces ti da se zajubis kad poVastes? (ume Maša da izgovori sve glasove, vežbala je, ali lakše kako je prvobitno  navikla, a možda i od te ljubavi muca, ko će znati, gadna je to boljka). I ja ću u Strahinju (što taj klinja ima sreće, pa je li zlatan?!), odgovori Dimitrije (sve vreme ozbiljno i tupo zureći u nju, zatečen tim pitanjem). A ne možeš ti u Strahinju, nasmeja se Maša, ti si deecak (vidite, nije ljubomorna, nije ni na Suzu - tek kad poodrastu žene postaju sujetne i osvetoljubive; nije ljubomorna nego neobaveštena). Nasmejah se i ja (deca mala, još neupućena, udžbenici zastareli, a oni još i ne čitaju). Mašo, hej (gej je OK), šta pričaš to: može, što ne može (al' se bojim da bi ga otac umlatio ko vola u kupusu).

Demanti, i (ne)dozvoljena tolerancija na prašinu...

Istina je da je Maša redovno maltretirala mog miša (bez koga ne mogu da zamislim život;))! Istina je i da je juče mog ljubimca tresnula o sto!:( Ali, on to sve odlično podnosi (i razmišlja da se prijavi u onaj rijaliti šou „Opstanak“)!:) Problem je ovog puta bio psihološke prirode: umislio miš da je usisivač (a precenio svoje mogućnosti;))!:) Večeras mu je Ivan iz trbuha izvukao četiri bale prašine (od TOGA su se mišu bile odsekle noge:))! Sestra mi se potom zajedljivo obratila sa “devojko“ (k'o da sam ga ja terala da guta prašinu, a ne može da je svari), i naložila da vam podnesem izveštaj, te skinem ljagu (i odgovornost) sa njenog deteta!:)
Nije mi jasno zašto se samo devojkama zamera tolerantnost prema česticama prašine?! Udatim ženama je bračni status opravdanje što prstom mogu da crtaju po policama?! Kao da mi nemamo dara za slikarstvo!:) Samo se za (dobrim) devojkama „prašina diže“!:)
Вечерас ме зат напокон, на једвите јаде, нагнао да оперем неколико посудица. Потом је, стојећи ми над главом, те наслађујући се мојим мукама и ликујући због моје (не)вештине (а и претходног опирања), приметио: "Јадан ли је онај који се тобом буде оженио!" (Хм, ко да ја немам друге квалитете : а маштовитост, а духовитост, а креативност, ааа ...?!;) Нисам ја судопера, ја сам уметничка душа, брате... овај, зете!;))
Не прође дуго, а једна гошћа, као добра вила која потире клетву зле, пробавши кифле које сам ја умесила и испекла, закључи: "Одличне су, можеш да се удаш!" (На то ми срце поскочи од радости, само сам то допуштење чекала: ах, сад и ја могу да променим (ван)брачни статус!) Нико није савршен, па ни ја: не могу и да месим и да перем; нешто од кућних обавеза (брдо прљавих судова, рецимо;)) мораће да се свали и на леђа младожење! Џаба чисти судови ако су празни; кад има шта да поједе, може (а и ваљало би;)) да (ми) једе и из руке!
Дошао ми недавно зет (један од мојих омиљених) из бела света. Још се не сретосмо, али мисли он (кад не мислим ја;)) на мене, знам (а и чух;)). Решио да узме мој живот (и брачни статус) у своје руке (кад су већ моје скрштене; дојадило човеку да из лета у лето ишчекује ту сензационалну свадбу;)). Не може му се ни замерити: четири банке, а на видику ни зета ни детета (то је просто недопустиво) – сем оног у мени (фигуративно, не у материци;)). Каже, ако нема овде никог за мене (пробирач наиђе на отирач... али ни главе не осврће;)), има у Босни (зар сам икад рекла супротно?:)), водиће ме тамо (САД си се сетио; не зна он у ком грму, тј. у којој бившој југословенској републици;) лежи зет, овај зец, али... да окуша човек срећу... моју).
/Шта фали његовом тасту, каже, што у кући има ДВА Босанца? Шта може да фали (кажем ја)? Може само да претиче: и памети, и духовитости.../ А мени се брци смеше: тешко ћеш ти, зете, натерати жабу у Босну, овај воду!

Ћошак који брачни статус одређује

Тек кад сам себи насула тањир супе и села за сто, Миа и Матија су пожелили и сами да једу. Устадох да послужим обоје, што значи да они заузеше расположива места за столом. Онда ја привукох столицу од телевизора, колико да могу да дохватим кашику. А Миа, између два срка, изненађено упита: села си на ћошак?!
Да, што, упитах некако значајно (ко да не знам какву сам бојазан у својој сестричини изазвала). Ма ништа, насмеши се стидљиво она, одлучивши да се мане осетљиве теме.
Истина, изазивам судбину: седим на ћошку стола, па никад нећу бити прибележена у књизи венчаних. Ко да бих се иначе удала!
Увек тако седи, моја сестра добаци (донекле љутито, знам; не може да ми опрости ту несмотреност, односно тврдоглаво и упорно деловање против саме себе), неће она да се удаје (и у томе се јасно зачу прекор).
А зато се ти ниси удала, закључи Миа, канда озбиљно (као да је управо склопила Рубикову коцку). Зато. Сто је за све крив (дабогда се расклимао, па замењен округлим био). Надам се да га (као жижак) гризе савест (што ја никад у зеленој венчаници нећу мамити задивљене уздахе сватова).
Pitam sestru gde se "vadi" neka potvrda, a ona mi (ni pet ni šest, ni adresa ni ustanova...) precizno objasni: ma kod one crne, iz G........., što se nije udavala. ?! ?! ?! (To ja ne mogu da verujem. Ne samo što bih s takvim putokazom neminovno zalutala. Možda joj na čelu piše "nije se udavala", ali ja tu žutu štampu ne čitam.)) "Vernici" se krste kad "veruju" (doduše, neki i bez navodnika sigurno), a ja kad ne verujem svojim očima ili ušima. Izgleda da je taj nedosegnuti (ili izgubljeni) bračni status u provinciji (od koje ne ozdravi ni metropola) nadasve bitan i ona koja se nije, ili pak jeste (što ipak donosi više poena i uvažavanja), udaVAla do kraja života mora da ga nosi kao žutu traku oko ruke.